Dr. Zlatko Hadžidedić odgovara dr. Ivi Komšiću: Mitovima protiv mita

U sarajevskom Oslobođenju, u nedjeljnom prilogu od 27./28. januara 2024. godine, objavljen je članak Dr. Ive Komšića, pod nazivom "Bošnjačka mitologizacija bogumilstva", u formi reference na rukopis poznatog bosanskohercegovačkog historičara, Dubravka Lovrenovića.

Piše: Prof. Dr. Zlatko Hadžidedić, za Radiosarajevo.ba

S obzirom na solidnu akademsku reputaciju potpisnika, a pogotovo na reputaciju pokojnog Lovrenovića, pomislio sam da se radi o ozbiljnom naučnom tekstu, i sa zadovoljstvom pristupio čitanju. Međutim, već prvi paragraf natjerao me je da se grohotom smijem. Da bi se i čitaoci ovog teksta zabavili poput mene, citiraću ovaj paragraf u cjelini: 

Trending

Prihodi Starbucksa zbog bojkota drastično pali u prvom kvartalu ove godine

"Mit može biti dio narodnih legendi, romantično ili nostalgično sjećanje, inspiracija umjetničkog stvaralaštva. Većina naroda na svijetu ima svoje mitove i legende, ali oni su dio prošlosti, kolektivnog sjećanja. Problem nastaje kada se mitološka svijest izvlači iz prošlosti i postaje politički program sadašnjosti i budućnosti. Niti jednom narodu ne može se oduzeti pravo na mit. Korištenje mita u političke svrhe postaje opasnost, prije svega za vlastiti narod, a potom i za druge s kojima živi. Po mišljenju njemačkog etnologa Klausa Rotha, koga navodi D. Lovrenović, nije problematično postojanje stereotipova, mitova i identiteta, nego to kako se s njima postupa. (vidjeti str. 36 – Svi navodi su uzeti iz Lovrenovićevog rukopisa sa označenim stranicama u zagradama) Manipulacija s mitom vlastiti narod drži u zabludi, iščašenim iz sadašnjosti, otežava mu se komunikacija s drugima. To su pomjerene perspektive koje se ne mogu dovesti u istu ravan ni u historijskom ni u saznajnom smislu – vremena su potpuno neusklađena, mit je zasnovan na neistini i ne može se prihvatiti kao osnova spoznaje povijesti. Kada mit postane politički program, on postaje koban za vlastiti narod jer ga uvodi u stanje neistine, obmane, u stanje podređenosti ili nadređenosti drugima."

Pravo na suverenost i državu

Da, istina je da je mit zasnovan na neistini i da se ne može prihvatiti kao osnova spoznajne povijesti. Zato i jeste mit, a ne činjenica ili historija. Ništa novo nam dr. Komšić tu ne otkriva. Kao što nam ne otkriva ništa novo ni kada kaže da se niti jednom narodu "ne može oduzeti pravo na mit". Ali, ideja da su mitovi dio prošlosti i da "problem nastaje kada se mitološka svijest izvlači iz prošlosti i postaje politički program sadašnjosti i budućnosti" je vrlo smjela konstrukcija. Ili, jednostavno, krajnja neistina.

18.01.24. 08:06

Hadžidedić: Na sceni je razbijanje BiH, cilj je stvaranje "velike Srbije" i "velike Hrvatske"

Sve nacije – da, dr. Komšiću, doslovno SVE nacije – nastale su na temelju mitova koji su pretvoreni u političke programe! I ti mitovi su dio sadašnjosti, koliko i prošlosti i budućnosti, i sve dok političko perpetuiranje tih nacionalnih mitova traje u sadašnjosti i budućnosti, dotle traju i nacije kao društvene formacije. Jer, upravo su mitovi temelj homogenizacije na kojoj se nacije zasnivaju.

A slična stvar je i sa etničkim zajednicama. Razlika je, naravno, u narativu koji sadrže mitovi na osnovu kojih su ujedinjene i homogenizirane jedna i druga vrsta zajednica: nacije su ujedinjene i homogenizirane na osnovu mita o inherentnom pravu na vlastitu suverenost, to jest, na osnovu mita o inherentnom pravu na vlastitu državu; za razliku od nacija, etničke zajednice su ujedinjene i homogenizirane na osnovu mita o zajedničkom porijeklu (definicije posuđene iz mog odgovora Slavi Kukiću, objavljenog na ovim stranicama).

Niti jedna vrsta mita (a zato ih i zovemo "mitovima"!) nije zasnovana na historijskim činjenicama: naprimjer, niti jedna grupa ljudi ne može dokazati na osnovu historijskih činjenica da ima inherentno pravo na vlastitu državu – o tom pravu 'svjedoči' samo mit koji je o tome kreirala; isto tako, niti jedna grupa ljudi ne može dokazati putem historijskih činjenica da ih sve uistinu povezuje zajedničko porijeklo, da zaista imaju zajedničke pretke – o tome 'svjedoči' samo mit o zajedničkom porijeklu koji je ta grupa sama kreirala i koji neprekidno obnavlja, kako bi i buduće generacije vjerovale u taj mit, i kako bi se time sama grupa održala.

Kada bi prestale sa proizvodnjom i obnavljanjem, to jest, perpetuiranjem vlastitih mitova, nacije bi izgubile vlastitu homogenost, te bi se na kraju prosto rastvorile i prestale da postoje. Zamislimo, šta bi se dogodilo sa nacijom koja bi prestala sa svakodnevnom, politički induciranom i produciranom homogenizacijom vlastitog članstva, na osnovi mita o inherentnom pravu na suverenost, to jest, mita o pravu na vlastitu državu?

24.01.24. 18:07

Zlatko Hadžidedić: Federacija kao hrvatska kolonija

Kardeljev voz

Pripadnici takve nacije bi vrlo brzo izgubili spremnost da se za tu državu bore, te bi na kraju izgubili i vlastitu homogenost i samu državu. I razišli se po svijetu. Ali, kako to objasniti akademiku koji je svoje obrazovanje na temu nacija i nacionalizma završio sa Edvardom Kardeljem i njegovim tezama o nacijama kao zauvijek stvorenim i dovijeka trajnim kategorijama?! Ili, koji i dalje razmišlja u kardeljevskim tezama o 'završenosti' procesa formiranja nacija u 19. stoljeću, u skladu s čime su neke etničke zajednice zauvijek formirane kao nacije u datom historijskom periodu, a druge to više ne mogu biti, ili ne smiju ni pokušati da budu, jer su 'zakasnile' da na vrijeme uskoče u Kardeljev voz za formiranje nacija?!   

Da je pročitao barem osnovne akademske radove o nacijama i nacionalizmu, poput, recimo najpopularnije knjige iz ove oblasti, Benedict Andersonove "Imagined Communities" (da ne bude zabune oko toga da li je neophodno poznavati engleski jezik da bi se pročitala ova knjiga, knjiga je izdata 1998. u Beogradu na bosansko/srpsko/hrvatsko/crnogorskom jeziku, pod naslovom "Nacija: zamišljena zajednica"), ili da je barem pročitao samo naslov ove knjige i pokušao shvatiti šta on znači, dr. Komšić je mogao uvidjeti da su nacije zajednice zasnovane na ZAMIŠLJANJU, dakle, na mitovima.

I dok se ti mitovi, to kolektivno zamišljanje, ne pretvore u politički program, takve zajednice ne mogu ni nastati, jer se ne mogu homogenizirati na osnovu uvjerenja o inherentnom pravu na vlastitu suverenost, to jest, ne mogu postati (zamišljene) zajednice.

A kao takve, zamišljene, one ne mogu održati vlastitu homogenost i ne mogu opstati, ukoliko neprekidno – u obliku političkog programa koji nužno prerasta u sveprisutni javni diskurs – ne generiraju i obnavljaju mit o svome inherentnom pravu na suverenost i na vlastitu državu. Tako se ovaj mit iz sadašnjosti prenosi i u budućnost, i tako se nacije – neprekidno se homogenizirajući na temelju uvjerenja o inherentnom pravu na vlastitu državu – same održavaju. Suprotno onome što je tvrdio Edvard Kardelj, a što implicira i članak dr. Komšića – nema nacija koje su 'historijski' zasnovane (ili, čak, više ili manje 'historijski' zasnovane), upravo zbog toga što su sve nacije zasnovane na mitovima!

Mitovi i "hrvatsko cvijeće"

Dakle, svi mitovi vode u "stanje neistine, obmane". Zato i jesu mitovi. I sve nacije su na takvim mitovima nastale, i na njima, i zahvaljujući njima, opstaju. A da li su neki mitovi "kobni", jer vode, kako dr. Komšić kaže, u stanje "podređenosti i nadređenosti"? Naravno, neki mitovi vode u zamišljeno stanje nadređenosti. Uzmimo najbliže primjere, onaj velikosrpski i onaj velikohrvatski.

Prema prvom, Srbija ne može opstati kao država ukoliko ne pripoji sve dijelove Balkana nastanjene pravoslavnim stanovništvom, koje je – putem velikosrpske propagandne mitologizacije – decenijama ubjeđivano da su svi oni zbog svoje pravoslavne vjere, zapravo, Srbi i da mogu ostvariti puninu svoje egzistencije samo ukoliko se politički ujedine sa Srbijom.

U ime toga, Srbija mora apsolutno dominirati na Balkanu i vojnim putem pripojiti sve dijelove koji su zamišljeni kao srpski. Takav mit definitivno vodi Srbiju u stanje nadređenosti, a sve njene susjede u stanje podređenosti.

Prema onom drugom, Hrvatska, zbog svog "nepovoljnog geografskog oblika", ne može geopolitički opstati ukoliko ne stavi pod svoju kontrolu teritoriju Bosne i Hercegovine, i dok lokalno katoličko stanovništvo - uz pomoć velikohrvatske propagandne mitologizacije - ne ubijedi da su oni zapravo Hrvati, i dok lokalno muslimansko stanovništvo ne ubijedi da su oni zapravo "hrvatsko cvijeće". I takav mit Hrvatsku dovodi u stanje nadređenosti, a Bosnu i Hercegovinu u stanje podređenosti.

Ukratko, oba mita jesu opasna i vode u pravcu agresije prema susjedima, te u stanje nadređenosti i podređenosti, ali vode ka tome zbog tipova geopolitičkih projekcija koje su u te mitove uključene: mit o inherentnom pravu na vlastiti suverenitet u oba slučaja je zamišljen kao inherentno pravo na suverenitet i nad onim teritorijama koje nikada nisu bile u sastavu Srbije ili Hrvatske.

Ali, u svakom slučaju, ti mitovi nisu opasni ni kobni zbog toga što su mitovi postali politički program, kako kaže dr. Komšić: da mitovi o inherentnom pravu na vlastiti suverenitet nisu postali politički programi, nikada ne bi nastala ni srpska ni hrvatska nacija, nego bi prva još živjela pod Otomanskim carstvom, a druga pod Austro-Ugarskom monarhijom!  

No, velikosrpske, kao i velikohrvatske, varijante tih nacionalnih mitova postaju opasne i susjede dovode u poziciju podređenosti upravo zbog toga što je unutar takvih varijanti nacionalnih mitova inherentno pravo na suverenitet zamišljeno kao neograničeno pravo, kao pravo na neograničenu teritoriju koju nacija može i mora staviti pod svoju kontrolu da bi nastala i opstala. Dakle, opasnost se ne krije u pretvaranju mitova u političke programe, nego u geopolitičkim modelima na kojima su ti politički programi zasnovani.

Mit o "hrvatskim kraljevima" i Bosansko kraljevstvo            

Koliko mitovi, pretvoreni u političke programe, mogu biti udaljeni od historijskih činjenica možemo vidjeti i po tome kako su konstruirani srpski i hrvatski nacionalni programi, te kako su iz njih nastajali i oni velikosrpski i velikohrvatski. Naprimjer, da bi nosioci hrvatskog nacionalnog programa legitimirali mit o svome inherentnom pravu na suverenu hrvatsku državu, i da bi homogenizirali stanovništvo oko tog mita, iskonstruirali su i dodatni mit o "hrvatskim kraljevima", iako historijske činjenice govore da nikada nije bilo nikakvih "hrvatskih kraljeva", i da su hrvatski velikaši kojima su prikačili titulu "kraljeva" (dakle, suverenih vladara) zapravo uvijek bilo potčinjeni drugim suverenima, kraljevima Ugarske.

Još je bizarniji mit o "Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu", uzimajući u obzir da je današnja Hrvatska, zamišljena kao geopolitički cilj u 19. stoljeću u sklopu političkog programa koji je još uvijek na snazi, zapravo sastavljena od tri odvojene provincije pod suverenom vlašću dvije tadašnje moćne evropske sile – Hrvatska i Slavonija pod vlašću Ugarske, a Dalmacija pod vlašću Venecije. A najbizarniji je velikohrvatski mit o Bosni kao jednoj od "hrvatskih zemalja", imajući u vidu historijske činjenice da je Bosna, za razliku od Hrvatske i Slavonije, prestala biti jedna od polu-autonomnih ugarskih provincija pod upravom "banova" i postala suverena kraljevina prilikom krunidbe Tvrtka I Kotromanića, 1377. godine, i njegovim priznanjem kao kralja od strane Vatikana.

Bosanski kralj i vlast nad "Srbljem"

Slična je stvar i sa mitom o srednjovjekovnoj "srpskoj državi": iako se tadašnja Raška nalazila pod upravom "velikih župana" i vrhovnim suverenitetom Vizantije, i ona je u skladu sa političkim potrebama iz 19. stoljeća pretvorena u "suverenu kraljevinu", te joj je dodijeljen zadatak da legitimira izgradnju Kneževine Srbije kao srpske nacionalne države čiji zahtjevi za suverenitetom su bili zasnovani na tobožnjem kontinuitetu sa tobožnjim suverenitetom srednjovjekovne Raške.

Dakako, podjednako bizaran kao i velikohrvatski mit je i velikosrpski mit o Bosni kao "srpskoj zemlji", zasnovan na činjenici da je Tvrtko I prilikom krunidbe uzeo titulu "kralja Srbljem, Bosni i Primorju": iako srednjovjekovne mape pokazuju da je Tvrtko I takvu titulu uzeo zbog toga što je u trenutku krunidbe imao vlast nad dijelovima Raške, tvorci velikosrpskih mitova su napravili inverziju i iskonstruirali mit o tome da je Tvrtko I zapravo bio "srpski kralj" koji je pod svojom vlašću držao Bosnu!        

Međutim, dr. Komšiću smeta "bošnjačka mitologizacija bogumilstva", kao mit koji je postao politički program, i koji stoga smatra "kobnim". Ne smeta mu srpska mitologizacija pravoslavlja i njegovo pretvaranje u srpstvo, iako je to permanentni politički program koji traje od Garašanina, preko Ćosića i Miloševića, pa sve do Dodika i Vučića.

Kome smetaju Bošnjaci?

Ne smeta mu ni hrvatska mitologizacija katoličanstva, iako je i to permanentni politički program koji traje od Ante Starčevića, preko Ante Pavelića i Franje Tuđmana, pa sve do Plenkovića i Čovića. Ne smetaju mu ni stotine hiljada ljudskih žrtava koje su proizveli ta dva mita pretvorena u političke programe. Ne smeta mu ni što će ti mitovi u obliku političkih programa nastaviti da postoje i u budućnosti.

Nego, smeta mu "bošnjačka mitologizacija bogumilstva", iako je takva mitologizacija na vrlo krhkim narativnim temeljima, i jedva da je sposobna prerasti u politički program, a kamoli izazvati vojnu agresiju koja će odnijeti čak i jedan ljudski život. Čudna disproporcija, u najmanju ruku – gotovo da bi bilo logično pomisliti da dr. Komšiću smeta sama činjenica što ti nekakvi "Bošnjaci" uopće postoje i što pokušavaju stvoriti svoje mitove, koliko god neutemeljeni i slabašni oni bili, i koliko god ih bilo teško pretvoriti u politički program!

Naravno, dr. Komšić ima lično pravo da zamišlja kako bi ovaj svijet bio daleko bolji bez tih "Bošnjaka" i njihovih mitova; ali, kao akademik po zvanju trebalo bi da se drži barem elementarne logike i činjenica (a o moralu da i ne govorim), te bi bio obavezan da ne uspostavlja i ne promovira takvu disproporciju.

Naravno, i autoru ovih redova smeta "bošnjačka mitologizacija bogumilstva". I ne pada mi na pamet da takvu mitologizaciju branim, iako bih se svim bićem borio za svačije pravo da stvara vlastite mitove. No, naprosto, neki mitovi ne mogu proizvesti političke programe koji bi bili politički korisni za stanovništvo koje obitava na određenoj teritoriji (a, kao što smo vidjeli, neki mogu biti i krajnje štetni, poput onih velikosrpskih i velikohrvatskih).

Još davne 1993., kada je na tzv. Bošnjačkom saboru izvršeno preimenovanje dotadašnje etno-religijske zajednice pod imenom "Muslimani" u kvazi-nacionalnu grupu pod imenom "Bošnjaci", smatrao sam da je to duboko štetan potez za suverenitet i opstanak Bosne i Hercegovine.

Jer, tom prilikom je ime, koje je po svom porijeklu i jezičkom korijenu pripadalo svim stanovnicima Bosne (Hercegovina je u naziv ove zemlje dodana tek 1878., na Berlinskom kongresu), oduzeto njima kao cjelini, a zatim je monopolizirano od strane samo jedne od njenih etno-religijskih zajednica.

Meni je i tada bilo posve jasno da se ovakvim političkim manevrom samo dodatno učvršćuje i ojačava velikosrpska mitologizacija i monopolizacija pravoslavlja u ovoj zemlji, kao i velikohrvatska mitologizacija i monopolizacija katoličanstva, te da se time samo legitimiraju velikosrpski i velikohrvatski mitovi o inherentnom pravu na suverenitet nad dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine na kojima pravoslavno i katolično stanovništvo čine većinu.

Muslimanska mitologizacija i monopolizacija bošnjaštva mogla je samo poslužiti stvaranju analognog mita o inherentnom pravu na suverenitet nad dijelovima teritorije na kojima je muslimansko stanovništvo činilo većinu. A time se nastojalo legitimirati i stvaranje državice koja bi preostala nakon odvajanja dijelova teritorije Bosne i Hercegovine na koje su, u skladu sa vlastitim mitovima, inherentno pravo polagali velikosrpski i velikohrvatski programi.

Ne treba posebno napominjati da je upravo stvaranje takve državice, kao teritorijalnog ostatka koji bi nastao zaokruživanjem velikosrpskih i velikohrvatskih programa na tlu Bosne i Hercegovine, bio suštinski (geo)politički program Alije Izetbegovića, kao i svih njegovih nasljednika.

Treba se samo prisjetiti dijelova iz njegove "Islamske deklaracije“ u kojima se govori da islam kao vjera ne može koegzistirati sa drugim vjerama u istoj državi, iz čega proizlazi da se država za muslimane mora formirati kao odvojena cjelina. Kao što ne treba posebno napominjati ni da su, osim Beograda i Zagreba, takvu etno-teritorijalnu podjelu ove zemlje, na svakom koraku, do dana današnjeg, promovirali njihovi zajednički sponzori u Londonu.

Dakle, Izetbegovićev mit o inherentnom pravu muslimana na vlastitu državu – inače u totalnoj suprotnosti sa samom Objavom i hadisima – i konsekventna mitologizacija i monopolizacija bošnjaštva kao isključivo muslimanskog identiteta je duboko štetan mit, i još štetniji politički program, koji je u suštini usmjeren isključivo ka etno-religijskoj podjeli Bosne i Hercegovine.

Delegitimiranje Bosanaca

Jedini program koji može voditi ka prevazilaženju ideja o takvoj etno-religijskoj podjeli jeste program povratka suvereniteta državi Bosni i Hercegovini – jer je na Lisabonskoj konferenciji, a zatim i na Daytonskoj konferenciji, taj suverenitet praktično podijeljen i prenesen na tri etno-religijske zajednice, te su im u skladu s tim dodijeljene i zasebne teritorije nad kojima su taj suverenitet zadobile. A povratak suvereniteta državi Bosni i Hercegovini podrazumijeva objedinjavanje svih njenih građana kao jedinstvene, bosanske nacije koja ima suverenitet na cjelokupnoj teritoriji ove države. U ovom trenutku, to je samo mit o inherentnom pravu na vlastitu državu, pravu koje imamo svi mi koji u njoj živimo kao njeni građani. A u nekoj bližoj budućnosti takav mit može prerasti u politički program, bez obzira koliko se dr. Komšić užasavao pred tom mogućnošću.

U tom svjetlu, njegov obračun sa navodnom "bošnjačkom mitologizacijom bogumilstva" valja prije svega posmatrati kao pokušaj da se delegitimira postojeći mit o inherentnom pravu svih Bosanaca na vlastitu državu, time što će mu se prilijepiti ona "bošnjačka", dakle, isključivo muslimanska, etiketa.

Jer, u skladu sa kardeljevsko-komšićevskom teorijom, nove nacije ne mogu nastati nakon što je proces formiranja nacija završen u 19. stoljeću, i nakon što je pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini zauvijek uvedeno u srpstvo i hrvatstvo.

Ako bi neki od njih i pomislili da prihvate bosanski nacionalni program, tako da se u skladu s tim počnu izjašnjavati kao Bosanci koji zahtijevaju suverenu bosansku nacionalnu državu, tu su dr. Komšić i njegovi kukići da ih od toga odvrate, da ih utjeraju nazad u srpstvo i hrvatstvo kako bi tu zauvijek ostali, time što će ih uvjeriti da je taj bosanski nacionalni program samo još jedna podla podvala lukavih izetbegovićevskih "Bošnjaka".     

No, šta ćemo sa "bogumilstvom", o kojem govori dr. Komšić? Očito, ni dr. Komšiću, a ni onim autorima koji navodno zagovaraju njegovu "bošnjačku mitologizaciju", nisu poznate najmanje dvije činjenice. Jednu sam djelimično objasnio, ali ipak moram ponoviti: inherentno pravo na vlastiti suverenitet NE legitimira se pomoću historijskog kontinuiteta, ni stvarnog, ni mitskog! Pa tako ni pomoću uspostavljanja nekakvog naučno-fantastičnog kontinuiteta između srednjovjekovnih “bogumila“ i kasnijih muslimana, a današnjih "Bošnjaka". Takvo pravo se legitimira samo pomoću real-političke uspješnosti političkog programa izgrađenog na temelju mita o tom pravu. U prevodu, ako je politički program o stvaranju nacije privukao dovoljan broj ljudi da postane politički relevantan, tada je stekao i legitimitet. Taj legitimitet mu ne mogu pribaviti nikakve naučno-fantastične konstrukcije.

Obračun sa Crkvom bosanskom

Drugo, i sam termin "bogumilstvo" u kontekstu srednjovjekovne Bosne predstavlja naučno-fanstastičnu konstrukciju Franje Račkog, hrvatskog katoličkog svećenika iz 19. stoljeća, koji je u svom djelu "Bogomili i patareni" (objavljenom 1868.) iskonstruirao priču o navodnom doktrinarnom i fizičkom kontinuitetu između bosanskih srednjovjekovnih "krstjana" i bugarskih dualističkih heretika, "bogumila".

Mnogi historičari su nasjeli na tu konstrukciju, a mnogi i dalje rado nasjedaju na mit koji je iz nje nastao, ali ko god je pažljivije proučavao historijske izvore o srednjovjekovnoj Bosni mogao je uvidjeti da tu nema nikakvih dokaza o navodnom dualističkom učenju bosanskih "krstjana", a pogotovo ne o njihovom fizičkom kontinuitetu sa bugarskim "bogumilima".

U tim izvorima može se samo naći njihovo vlastito nominiranje kao "krstjana", i njihove crkve kao "Crkve bosanske". Istovremeno, u vatikanskim izvorima ih nazivaju "hereticima", "patarenima" i "manihejima", a Vatikan povremeno šalje ugarske krstaše da pokušaju ovladati Bosnom, ne bi li likvidirali Crkvu bosansku i uspostavili katoličanstvo kao jedinu religiju u zemlji. Iz svega dostupnog, može se samo zaključiti da Crkva bosanska nije bila pod kontrolom Vatikana, ali ni Konstantinopolja.

S obzirom na geopolitički položaj Bosne na razdjelnici između Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva, te konsekventno, između pravoslavlja i katoličanstva, kao i s obzirom na relativnu geografsku izoliranost ove zemlje, vjerovatno je riječ o izoliranoj grupi ranih kršćana (otuda i njihovo nominiranje samih sebe isključivo kao "krstjana"). No, nema nikakvih izvornih historijskih tragova koji bi govorili o njihovoj religijskoj doktrini kao dualističkoj. Naravno, Vatikan je proglašavao "hereticima" sve one koji su odbijali da se potčine njegovoj ideološko-političkoj kontroli, a sa Crkvom bosanskom je bio upravo takav slučaj. Stoga i falsifikat Franje Račkog valja posmatrati u tom svjetlu, kao vatikanski posthumni obračun sa samom Crkvom bosanskom: s obzirom da se program jačanja katoličanstva u 19. stoljeću odvijao uz pomoć širenja programa hrvatskog nacional-romantizma, bilo je politički oportuno izbrisati svaki trag o toj Crkvi kao "bosanskoj". Kao što je bilo politički oportuno insistirati na njenoj navodnoj heretičkoj, dualističkoj doktrini, a sve pod krinkom prividno 'domaćeg', slavenskog naziva "bogumili". No, nema nikakvog razloga da bilo ko razuman povjeruje u mit o dualističkim "bogumilima" koji su iz Bugarske na mistično-magičan način dospjeli u srednjovjekovnu Bosnu.    

Izgradnja nacionalne države

Da zaključim. Vjerujem da je dr. Komšiću – koliko god njegovo znanje bilo zazidano unutar kardeljevskih koncepcija nacije – ipak poznato, barem na instinktivnom nivou, da nacija ne stječe legitimitet time što će dovoljan broj ljudi povjerovati da vuku korijene od nekakvih srednjovjekovnih "heretika". Riječ je o tome da on nastoji spriječiti da dovoljan broj ljudi uopće počne razmišljati o vlastitoj prošlosti, ili da uopće razmišlja o sebi, te da tako uspostave kontinuitet sa samima sobom.

To jest, da steknu vlastiti identitet, kakav god on bio. I zato je potrebno ljude u ovoj zemlji odvratiti od svake vrste razmišljanja, a naročito od razmišljanja o sebi. Jer, ako počnu razmišljati, možda će jednog dana shvatiti da im postojeći sistem – stvoren Daytonskim sporazumom i Washingtonskim sporazumom (a dr. Komšić sebe identificira kao jednog od tvoraca ovog drugog) –  nije nimalo u interesu, te da im podjela na etno-religijske zajednice i njima pripadajuće teritorije ne može donijeti ništa dobro. Pa će se onda, možda, u dovoljnom broju opredijeliti da grade državu kao što su i sve ostale države u Evropi i svijetu: nacionalnu državu, odnosno, državu u kojoj će suverenitet pripadati svim građanima koji toj državi plaćaju porez, i koji samim tim imaju jednako pravo da njome upravljaju, kao jedinstvena, suverena nacija.                

*Dr Zlatko Hadžidedić je stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma. Direktor je u Center for Nationalism Studies.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.