Dino Mustafić: Trač kao moralna bolest i njegova razorna uloga u životu umjetnika

Svijet umjetnosti je paradoksalan prostor: s jedne strane mjesto slobode, istine i hrabrosti, a s druge, plodno tlo za zavist, intrige i glasine. Umjetnici, zbog svoje javne izloženosti i krhkosti, često postaju idealne mete trača. Njihovi životi se seciraju, privatne slabosti pretvaraju u javne presude, a umjetnički rad svodi na moralne ili političke etikete.

Piše: Dino Mustafić za portal Tačno.net

Trač nije bezazlena društvena igra, niti puka razmjena "sočnih informacija". On je jedna od najstarijih i najpodmuklijih formi nasilja nad čovjekom. U svojoj suštini, trač je moralna lijenost: govoriti o drugome umjesto sa drugim, presuđivati bez odgovornosti i nanositi štetu bez posljedica. Zato je trač karakterističan za loše ljude — ne u smislu spektakularnog zla, nego sitnog, kukavičkog, svakodnevnog zla koje se hrani tuđim padom.
 
U ljudskom životu, trač razara povjerenje, ubija dostojanstvo i stvara nevidljive, ali trajne ožiljke. On je uvijek asimetričan: onaj o kome se govori uglavnom nema pravo na odbranu, dok onaj koji govori ne snosi rizik. Upravo ta nejednakost čini trač posebno pogubnim. A nigdje on nije bio toliko prisutan i toliko destruktivan kao u svijetu umjetnosti.
 
Svijet umjetnosti je paradoksalan prostor: s jedne strane mjesto slobode, istine i hrabrosti, a s druge, plodno tlo za zavist, intrige i glasine. Umjetnici, zbog svoje javne izloženosti i krhkosti, često postaju idealne mete trača. Njihovi životi se seciraju, privatne slabosti pretvaraju u javne presude, a umjetnički rad svodi na moralne ili političke etikete.

Trending

Ispovijest Sanje Kriještorac: Mjesečna terapija košta 60.000 KM. Ovo je bukvalno borba za svaki dan

[related]https://radiosarajevo.ba/metromahala/kultura/dino-mustafic-se-povlaci-sa-funkcije-direktora-narodnog-pozorista-sarajevo/622941[/related]
 
Jedan od najtragičnijih primjera je Oscar Wilde. Njegov pad nije bio samo rezultat sudskog procesa zbog homoseksualnosti, već i nemilosrdne društvene kampanje tračeva i moralne panike u viktorijanskoj Engleskoj. Glasine, šaputanja i javne insinuacije stvorile su atmosferu u kojoj je njegovo uništenje postalo društveno prihvatljivo. Wilde je izgubio slobodu, ugled, zdravlje i na kraju život — a trač je bio gorivo tog mehanizma.
 
Slična sudbina zadesila je i Vincenta van Gogha, koji za života nije bio samo neshvaćen nego i stigmatiziran. Tračevi o njegovom mentalnom zdravlju, agresivnosti i "ludilu" doprinijeli su njegovoj izolaciji i marginalizaciji. Umjesto da se njegovo stanje razumije, ono je pretvarano u anegdotu, karikaturu i razlog za isključenje. Van Gogh nije stradao samo od bolesti, nego i od okrutne ravnodušnosti okoline koja je radije pričala o njemu nego s njim.
 
U dvadesetom stoljeću, trač je dobio institucionalni oblik. Charlie Chaplin je tokom McCarthyjevog lova na vještice bio žrtva sistematskih glasina o političkoj nelojalnosti, moralnoj izopačenosti i "neameričkom ponašanju". Iako nikada nije dokazano da je bio član Komunističke partije, tračevi su bili dovoljni da mu se zabrani povratak u SAD. Umjetnik svjetskog formata protjeran je ne presudom, nego pričom.

Kompletan tekst čitajte na portalu Tačno.net na linku OVDJE.