Dino Mustafić: Pismo pred premijeru mom profesoru Tvrtku

Dragi moj profa, k'o juče je bilo kada ste sjedili na mojoj generalnoj probi ispitne predstave Zid u Kamernom teatru 55 hladnog decembra 1993 god u opsjednutom Sarajevu.

Piše: Dino Mutafić, redatelj

Sjećam se da ste imali veću tremu od mene, sjeli ste iza mojih leđa u drugom redu desno, osluškivao sam svaki Vaš uzdah, smijeh ili vrpoljenje na stolici kao najvažniji komentar mog početka u umjetnosti režije.

I poslije 28 godina i više od sto režija i dalje sam nesiguran i pun sumnji kada radim, ali otvoren da čujem i slušam, da se ne bojim riskirati jer ste me učili kako je u teatru bolji istraživački promašaj od repertoarnog ziheraštva. Ulažem i dalje veliku energiju i strast u teatar kao na početku kada ste mi pomagali u prvim profesionalnim koracima.

Govorili ste mi kako moram uvjeriti  glumce i sebe da sam u toku procesa na pravom putu. Bili ste mi primjer i uzor kako sa znanjem ide skupa i strast za umjetnošću. Učili ste me kako teatarska teorija može pomoći rediteljskom umijeću, a tehnika kreaciji. Još uvijek pamtim Vaša predavanja na faksu i naše razgovore koji su bili moje gorivo za maštu. Kada presahnem sa idejama i blokiram se, otvorim Vaše knjige i poneku sačuvanu bilješku sa predavanja. Uvijek mi pomogne da tim ispunim onu grozomornu bjelinu papira između dvije replike u koju stane početak režije. Uticali ste na mene da oslobodim iz sebe strahove i pustim se intuiciji. Niko nije znao poput Vas najteže teorijske stvari sažeti u tako jednostavne i neponovljive rečenice.

Ne mogu Vam pisati opširno jer sam pred kraj premijere predstave u kojoj Vi igrate glavnu ulogu. Još jednom sam uživao u širini Vašeg duhovnog horizonta, muzici i slikarstvu koje ste voljeli, citatima pisaca koji su Vas inspirisali, idejama koje ste branili svojim životom.

Sve je spremno za premijeru u kojem ima sigurno mnogo toga nedovoljno i nedorečeno u scenama, ali ovakvu predstavu mogu da radim cijeli život jer je ona meni stalno u glavi i srcu kao imaginarni teatar koji nikada neće imati svoj kraj. S njom ću živjeti i umrijeti.

Dragi moj profa Tvrtko, ne sjedite više iza mene u teatarskoj sali kao podrška i sigurnost, slagao bih kada ne bih priznao kako mi to strašno nedostaje. I još mnogo toga bih volio pričati, o svom životu i novim idejama, teškom vremenu i zebnjama za budućnost. I na kraju, mnogo ste mi pomogli da shvatim kako je život u teatru kada se spusti zavjesa na premijeri ponovni početak reditelja koji uvijek ostaje sam i usprkos svemu.

Vaš Dino