Dino Mustafić: Građani ove zemlje su ponizni i pokorni u redu za umiranje

"Istorija Bolesti", značajni postmodernistički roman Tvrtka Kulenovića pisan tokom opsade grada, polazište je za predstavu kojom će Narodno pozorište Sarajevo obilježiti svoju stogodišnjicu postojanja. 

Na ovaj način, krovna teatarska kuća uprizorit će svojevrsni umjetnički  spomenik ovom jedinstvenom bh. intelektualcu, književniku i teoretičaru književnosti, akademiku i profesoru čija je katedra na Filozofskom fakultetu i drugim visokoškolskim ustanovama u Sarajevu oblikovala mnoge sudionike teatarskog i kulturnog života zemlje. 

Naziv predstave je "To nikad nigdje nije bilo", a njen idejni pokretač i redatelj Dino Mustafić u intervjuu za Radiosarajevo.ba govori o filozofskoj veličini i univerzalnosti Kulenovićevog romana te refleksijama koje ovo štivo ima na današnje vrijeme. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović   

Mustafić: Ideja da se dramatizira, scenski adaptira roman Istorija Bolesti Tvrtka Kulenovića, rodila se nakon premijere predstave Snijeg koju sam radio u Narodnom pozorištu Sarajevo u ljeto 2019. godine. U dogovoru s rukovodstvom kuće, željeli smo jednim velikim bh. romanom započeti obilježavanje jubileja - stogodišnjice Narodnog pozorišta Sarajevo. 

Dramatizaciju je napravio Darko Lukić. O romanu se mnogo govorilo i pisalo, po mnogim ocjenama kritike, radi se možda i o ponajboljem romanu o opsadi Sarajeva, jer je pisan u spisateljskom proesedu kakav je bio Tvrtko Kulenović. On je bio erudita, kozmopolita, sjajan profesor, dobar prijatlj, brižljiv brat, nježan suprug, dobar sin. U okruženju Sarajeva devedesetih godina, Kulenović se referira na svoje omiljene pisce, priziva ih, citira, sjeća se melodija njegove mladosti kada je odlazio na putovanja za koja je uvijek smatrao da su intenzivni oblik života. Spominje drage slikare, fotografije, pravi analogiju između BiH i Španije. Bio je jedan nepregledan duhovni horizont. Za nas u pozorištu, adaptacija tog romana je velika avantura, a u isto vrijeme i teatarski ispit koji polažemo pred čovjekom koji nas je, na neki način, i uveo u teatar. 

On nas je naučio da mislimo svojom glavom, da budemo otvoreni prema raznim formama. Da pokušamo da mislimo van klišea, da deautomatiziramo percepciju naše stvarnosti, i to su možda i najveće vrijedopsti romana Istorija bolesti, jer je to i esej, i roman, i teorija i udžbenik. 

Ovo je, naime, jedan veliki roman o gubitku. Gubitku koji je porodičan, ličan, bolan i emotivan, ali i o gubitku onog svijeta u koji smo vjerovali, u ideale koje smo sanjali i gradili, gubitak jednog koncepta svijeta kojeg je Tvrtko tako žudno i dosljedno pripovijedao. 

Mogu da kažem da je ovo lična predstava, bez obzira što u njoj učestvuje trinaest glumaca i pet autora. Lična je, jer je svako od nas u njoj našao svoj prostor da se u predstavi nađe, inkorporira u priči koja će, čini mi se, biti pijetetna ali odlazi i s one strane realnosti gdje je Tvrtko takođe bio inspirativan, a to je Mašta. 

Radiosarajevo.ba: Današnje vrijeme je, takođe, vrijeme velikih gubitaka. U tom smislu, možemo li vući paralelu između vremena kada je napisan roman i ovog današnjeg.

Mustafić: Da ne otkrivamo previše, ali u predstavi postoji jedna scena u kojoj se mi direktno referiramo na vrijeme pandemije. U svim istupima insistiram na činjenici da ovaj razgovor vodimo u trenutku kada imunizacije u BiH nema ni na vidiku. Taj novi svijet s novim, ekstremnim iskustvom utiče čak i na to koliko će gledatelja biti na premijeri, da mi radne procese obavljamo s maskom na licu, da je strašna riječ "socijalna distanca" ušla u vokabular,  a pozorište ne samo da nije distanca nego je i ruši. Pozorište je medij koji traži interakciju, kontakt, ono što je zajendičko, integrirajuće. Zato ćemo progovoriti i o ovom vremenu, kritički ali i intimno, jer veliki broj glumaca prošlo kroz pakao covida, a teatarska zajednica pretpjela gubitak - napustio nas je Dragan Jovičić. Mislim da se ovaj roman može čitati i iz ovog vremena, kao jedna neizvijesost - šta je to što nas očekuje sutra. 

Živimo globalni trenutak. Kolikogod su mnogi pokušavali da dignu granice, da izoluju svoje države i gradove, mi smo svi u istom problemu i bez načela humanizma, solidarnosti, podrške, teško možemo da izađemo iz ovoga sami. Kada me pitate koja je to paralela - pod opsadom smo bili kao jedna velika porodica. Čovjekova porodica. Čini mi se da je u ovom pandemijskom vremenu izostala ta solidarnost, kao da su neki novi zidovi nastali nakon opsade, a oni imaju svoje kvalifikative a to je etnicizam i nacionalizam.  

Radiosarajevo.ba: To nas vodi i do sljedećeg pitanja – naime, Kulenović u svom romanu rat i zlo naziva bolešću, na neki način legitimirajući ih kao neumitne anomalije u ljudskom postojanju. Kako danas, tri decenije nakon što je ovaj roman pisan, gledate na ljudsko zlo kao konstantu od koje ne možemo pobjeći? 

Mustafić: Ovdje je bolest metafora, ona je i činjenična, umiruća, ona je raspad jedne porodice. U širem kontekstu ona je bolest društva, jedna infekcija društva koja traje, temperatura koja nikako da prođe. Taj prostor traje tri decenije, a očekivali smo da će neke nove politike biti emancipatorske, reafrimativne, vratiti vrijednosti koje smo izgubili, učiniti da se prošire, da ih usvoji većina. A mi i danas živimo retrogradno vrijeme u kojem su regresije vidljive, na primjer, u sektoru u kojem mi radimo, u kulturi. 

Predstava izlazi za jedan veliki jubilej kao što je 100 godina postojanja Narodnog pozorišta. Klanjam se svim sjenama duboko poštujući sve svoje prethodnike koji su radili u ovoj kući, predstavama koje su me oblikovale kao umjetnika. Prizori, detalji, skice, muzika, mizansceni, pokret, ples, to je dio mog identiteta u ovoj kući. A ona je danas, poput Zemljaskog muzeja, Festivala MESS, Pozorišta mladih, Baleta... (namjerno nabrajam institucije koje su obilježavale velike jubileje)  na očiglednoj margini. Na izdisaju. na periferiji budžeta. Vrlo slično kao i građani ove zemlje koji su, takođe, ponizni i pokorni u redu za umiranje.  Mi smo se toj bolesti odupirali, borili se, ali danas tu bolest, izopaćenje, prihvatamo kao neumitnu stvar kojoj smo se pokorili.    

Radiosarajevo.ba Recite nam više o izazovima redateljskog i dramaturškog posla u ovoj predstavi. Kulenovićev roman se, naime, može čitati i kao roman toka svijesti. Da li je, u tom smislu, bilo teško artikulirati njegovu dramaturgiju?

Mustafić: Darko Lukić je izvrstan dramaturg, bio je umjetniki rukovodilac u ovoj kući. Tvrtko Kulenović je, takođe, bio dramaturg. Od početka smo svjesni da ovo nije roman klasične dramaturgije. Pisan je u prvom licu, iz vizure pisca, roman u kojem ima više eseja, referenci i misaonih refleksija, ali je Darko napravio jedan zanimljiv scenski predložak koji je omogućio da ga dopunjujemo. Ovo je bila svojevrsna laboratorija, jer smo upravo preko velikih tema koje ovaj roman pokreće (porodica, ljubav, rat, egzistencija, ideali, snovi, strahovi, nadanja, bolest) govorili svoje priče, svoja iskustva.

Taj izazov je bio dvostruk, jer se, na prvi pogled, radi o jako teško prenosivom literarnom materijalu, a s druge strane, scenski insceniramo profesora koji je bio teatarska avangarda i koji je prvi uveo u svojim komparativnim analizama, utjecaj azijskog teatra na savremeno evropsko pozopšte i koji je bio predvodnik teorijske artikulacije onoga što je kasnije u teatru nazvano postmodernizam na našim prostorima. 

I kao što u tekstu kaže Tvrtko Kulenović kojeg na sceni igra Slaven Vidak, možda na prvo pogled ono što je nepovezano, sve ima svoju duboku vezu i relaciju, kao voda, hljeb, zrak u Sarajevu. Ona je tako komponovana, orkestrirana, kako u muzičko-akustičkom smislu, tako i tjelesno-ekspersivnom, koreografskom, koje je radila moja kolegica, mlada koreografkinja Ena Kurtalić. 

Radiosarajevo.ba Već ste spomenuli neka imena – Slavena Vidaka, Darka Lukića, Enu Kurtalić. Prepostavljam da je sljedeći kojeg želite spomenuti Damir imamović, autor muzike?

Mustafić: Damir i ja već mnogo godina surađujemo u pozorištu i naprosto postoje neki romani, neki pisci koje kada čitam, čujem Damira Imamovića. Na primjer, dok sam čitao Snijeg. Damir je vrsta autora čiji muzički rukopis, da tako kažem, čitam u onom bijelom prostoru između dvije rečenične fraze. On postaje vrlo bitan i važan teatarski autor. On je poseban jer njegova muzika nije ilustrativna, to nije muzika atmosfere, nego ima snažan semantičan naboj. Tako je i u ovoj predstavi, po tekstu Darka Lukića, Damir skladao jedan vrlo lijep song koji dramaturški otvara i zatvara predstavu, a govori o sjećanju, boli, nadi ali i budućnosti. Mislim da smo napravili jedan zanimljiv muzičko-dramaturški pristup ovoj predstavi za koji sam siguran da bi i Sam Tvrtko Kulenović bio vrlo zadovoljan.

Work in progress - To nikad nigdje nije bilo - Narodno pozorište Sarajevo za 100 godina postojanja. Premijera 27 februar. #premijera pic.twitter.com/qUG7PEfsJw

— Dino Mustafic (@MdinoDino) February 15, 2021