Asja Krsmanović: Deset godina Juventafesta, teatarskog festivala za mlade

Juventafest  je jedan od najznačajnijih kulturnih događaja na ovim prostorima. Pišem ovu rečenicu sa sigurnošću, bez ograđivanja.

Piše: Asja Krsmanović, selektorica Juventafesta

Značajan je zbog svoje misije, svojih estetskih i pedagoških kriterija, zbog svog kontinuiteta i zbog toga što su njegovi rezultati mjerljivi, ne u statistikama, a i to bi se moglo izvući, već u konkretnim refleksijama koje je imao i još uvijek ima na živote mnogih ljudi koji su kroz ovaj festival prošli.

Trending

Bivši vrhovni komandant Ukrajine: "Vjerujem da je Treći svjetski rat počeo"

Mnogi su pokušali napraviti sadržaje za mlade koji bi ih educirali, dali im priliku da se susretnu sa kvalitetnim umjetničkim sadržajima, da se upoznaju i razmijene iskustva. Takve rečenice su sigurno svi fondovi i žiriji mnogih konkursa pročitali više puta u mnogobrojnim aplikacijama za kojekakve projekte koje su dobijali. Neki od tih projekata su trajali jedno vrijeme pa se ugasili, drugi još uvijek traju s kvalitetom koja varira, treći se dešavaju u potpunoj sjeni ili se dese jednom i nikada više… Historijski trenutak u kojem živimo je takav. Navikli smo na projektizaciju kulture. Navikli na to da se iznova mora uvjeravati nove finansijere zašto baš vaš projekat treba da opstane. Navikli da kucamo na razna vrata i molimo.

U takvoj atmosferi rodio se i Juventafest. Zahvaljujući jednoj osobi kojoj nije bilo mrsko da se za svoju ideju bori, da u nju ubjeđuje sviju koji je okružuju, da angažuje ljude oko te ideje i da je vrhunski profesionalno nosi na svojim leđima punih deset godina. Moja evaluacija Juventafesta ne mjeri se statistikama, narativnim i budžetskim izvještajima, marketinškim dosezima, niti bilo kakvim parametrima koji kulturu poistovjećuju sa agrikulturom, niti je tretiraju kao proizvod bilo koje vrste. Moja evaluacija Juventafesta zasniva se isključivo na impresiji. Uzimam si za pravo bezobrazluk da svoje mišljenje temeljim na osjećajima, da se nekritički osvrnem na proteklih deset godina i da o ovom fenomenu govorim  potpuno subjektivno, izvlačeći zatim zaključke iza kojih ću stajati kao da su najtvrđi empirijski dokazi.

Juventafest je moja prva profesionalna porodica. Prvi put otkad sam upisala studij, pojavila se neka osoba, etablirana  u svijetu umjetnosti, sa pregrštom iskustva i referenci, uperila prst u mene i rekla:”Ti ćeš sad da radiš sa mnom.” Ne ostavljajući  mi prostor ni da razmislim u šta se upuštam i kakvu to odgovornost preuzimam na sebe.

Jasna Diklić, glumica uz čije sam uloge u pozorištu, na filmu i televiziji odrasla, čiji sam pedagoški rad kao dijete pratila, koju sam već tada izuzetno cijenila i poštovala, a malo je se i bojala (I još uvijek bojim jer je, na žalost, uvijek u pravu) povukla me za uho i proglasila selektoricom tog još nepostojećeg festivala. Selektorica, kako to gordo zvuči.  Zašto baš ja, s kojim referencama i kako, o tome se nije pričalo. Oslonilo se na moju sposobnost za samokritiku, upornost da nešto naučim i posvećenost, preciznost i tačnost da sve završim na vrijeme (što se Jasne tiče to nikada nisam uspjela, pošto se njena i moja vizija rokova znatno razlikuju,  evo i sa ovim tekstom joj kasnim već godinu dana).

Isto tako je okupila i ostatak tima. Bez trunke iskustva i predznanja. Malo ko bi se usudio da povjeri svoju ideju u ruke potpunim početnicima i bude uvjeren da će dobiti rezultat. I uspjelo je. I  sada, kao i tada, Juventafest je ostao taj prostor. Prostor gdje mladi ljudi rade za mlade ljude. Gdje svoju prvu šansu za posao dobiju svi koji žele. Gdje svako donese dio svoje vizije I uklopi je u onu jedinstvenu, veliku, Jasninu viziju. U deset godina taj tim ugostio je hiljade mladih iz cijele Europe. Pjevao s njima, plakao s njima. Dočekivao ih raširenih ruku i ispraćao sa obostranim osmijesima. Svi ti ljudi koji su prošli kroz Juventafest prepoznali su da su dio jedne velike teatarske porodice koja ne poznaje prepreke ni granice. Koja prepoznaje samo ljudskost i dijeljenje istih boli, radosti, želja i nada, univerzalnih za ljudski rod.

Na Juventafestu su se rađale prve ljubavi. Mijenjali su se gradovi prebivališta zbog nekoga koga si upozao na Juventi  ili da se  upiše Akademija baš u tom gradu u kom se dešava taj predivni festival mladosti i pozorišta. Uspostavljali su se kontakti koji  još uvijek traju i upoznavala nova mjesta kad bi jedna grupa pozvala na gostovanje u svoj grad drugu grupu koju je baš na Juventi srela. Gledale su se predstave, učile nove mogućnosti scenskog izraza, zajedno kroz radionice stvarale nove predstave, tu na licu mjesta. Na Juventu su dolazili glumci, redatelji, književnici iz cijelog regiona, da vide to malo “čudo”. Studenti likovne akademije prvi put bi gledali svoj dizajn na jumbo plakatima širom grada, baš zahvaljujući Juventi.

Na Juveti se zaljubljivalo u pozorište i zaljubljivalo u Sarajevo. Zahvaljujući Juventi, Sarajevo će u sjećanjima mnogih ostati utisnuto kao simbol najljepših dana njihove  mladosti. Bez pretjerivanja. Sigurna sam u to. To su te nemjerljive tvrdnje iza kojih stojimi i koje Juventi neće donijeti baš nijedan bod na budućim aplikacijama, ali su joj donijele pregršt bodova baš ondje gdje je trebalo, simboličkih bodova u našem životnom iskustvu.

S Juvente sam otišla kad sam se prestala osjećati mladom. Zapravo,  pretjerujem, nisam se nikada prestala osjećati mladom, ali sam počela primjećivati da postoje i mlađi od mene. I tome me naučila Juventa. Da ne treba biti sebičan i da uvijek treba otvoriti prostor za druge. Iako više nisam selektorica (I dalje gordo zvuči), iako baš ne postoji nijedna funkcija koju na Juventi obnašam, ovaj festival je i dalje bitan dio mog života. Još uvijek zauzima važno mjesto u mom godišnjem kalendaru i smjenu godišnjih doba mjerim samo po Juventi. Tad izvlačim iz ormara svoju jesenju odjeću, uzimam kišobran u ruku i idem da vidim kakva nova čuda će mi ovaj put donijeti u život. Juventa i Jasna. Jasna i Juventa.