Armin Kržalić: Španija - rijetki glas istine u europskom pejzažu straha i šutnje o genocidu u Gazi

U vremenu kada svakodnevno dječija tijela bivaju zatrpana ruševinama, a glad korištena kao sredstvo rata, historija će se neminovno pitati ne samo ko je ubijao tu nedužnu djecu, već i ko je šutio.

Piše: Prof. dr. Armin Kržalić*, za portal Radiosarajevo.ba

Upravo u toj tišini naspram genocida koji čini Izrael nad Palestincima, koja odzvanja širom Europe, glas Španije odjekuje kao zov savjesti, kao izuzetak koji potvrđuje sumornu normu. Hrabri bojovnici IDF i politički ekstremisti vlade Izraela, u 21. stoljeću koriste glad kao sredstvo rata.

Trending

BiH će večeras saznati potencijalne protivnike na SP-u: Žrijeb u direktnom TV prijenosu

Da, baš savremeni ratnici pribjegavaju antičkim i srednjovjekovnim metodama koje su korištene za opsade gradova i prisiljavanje civilnog stanovništva na kapitulaciju putem izgladnjivanja. Od Kartagine i Rima do Jerusalima, napadači su svjesno prekidali snabdijevanje hranom, koristeći glad kao "tihu vojsku", oružje koje ne ispaljuje metke, ali ubija sporije i jednako brutalno.

Glad kao sredstvo rata, iako je po međunarodnom pravu zabranjen (npr. Ženevske konvencije, Rimskim statutom ICC-a), Izrael i dalje koristi glad kao instrument prisile, osvete i genocida. Izrael to može, jer ono može danas sve. Na svojo strani ima predsjenika Trampa a europske zemlje strahuju iznijeti istinu i šute. Čekaju da se javnost probudi.

Hoće li Europa ponovo normalizirati glad kao instrument rata, ili će imati hrabrosti reći NE u naše ime?

25.07.25. 17:45

Skupština i Vlada KS uporedili Gazu sa Srebrenicom: Svijet nijemo posmatra, zaustavite stradanja

Danas imamo situaciju da brojne europske države, uključujući Njemačku, Austriju, Češku i Mađarsku, biraju da se kriju iza diplomatskih fraza o "pravu Izraela na samoodbranu" pred brutalnim razaranjem Gaze.

Dok Europa posrće pod teretom šutnje, glas savjesti portiv te šutnje javio se u Španiji. Španija je svjesno birala drugačiji put, tj. put istine, prava i ljudske odgovornosti. Taj put nije ni jednostavan, ni politički oportun. Ali jeste ispravan.

Premijer Pedro Sánchez i španska vlada ne samo da su dosljedno ukazivali na neproporcionalnu upotrebu sile i humanitarnu katastrofu u Gazi, nego su i konkretno djelovali:

• priznali Palestinu kao državu,
• pozivali na trajni prekid vatre,
• zahtijevali poštivanje međunarodnog humanitarnog prava,
• i osudili kolektivno kažnjavanje civila.

Za razliku od vlada koje se boje optužbi za "antisemitizam" ako uopšte izgovore riječ "ratni zločin", Španija pokazuje da se moralno liderstvo ne mjeri snagom vojske, već hrabrošću u odbrani nedužnih.

Europska unija, koja se ponosi statusom globalnog promotora ljudskih prava, u ovom sukobu pada na vlastitom ispitu vjerodostojnosti. Njena nejedinstvena i blaga reakcija ostavlja dojam da životi palestinske djece vrijede manje od političkog komfora i diplomatskih veza.

Španija ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja nužna pitanja:

• Da li Europa još vjeruje u međunarodno pravo?
• Da li su djeca Gaze dovoljno "naša" da ih branimo, kao što smo branili djecu Ukrajine?
• Koliko vrijede principi kada ih koristimo selektivno?

Zato danas, kada slike humanitarne katastrofe iz Gaze zauvijek ostaju u arhivima naše savjesti, Španija ne stoji u tišini. Ona stoji i to ne kao glas protiv Izraela, već kao glas za život, za dostojanstvo i za ono što Europa tvrdi da jeste.

Posebno treba naglasiti da Španija ne dijeli vjeru, jezik ni geografski prostor s Palestincima, ali je pokazala više solidarnosti, empatije i političke dosljednosti od većine tzv. "bratskih" arapskih zemalja. Glasna osuda agresije, priznanje Palestine kao države, pritisak za prekid vatre,  to su konkretni potezi koje je povukla vlada u Madridu, čak i pod rizikom od diplomatskog sukoba s Tel Avivom i Briselom.

Šta su učinile arapske sile?

One koje posjeduju naftne dolare, satelite, milijarde dolara investicija u Zapadu i navodno "bratske" veze s Palestincima? Većina njih je svela svoj odgovor na beživotne saopćene fraze o "uzdržanosti" i "potrebi za smirenjem". Neki šapat solidarnosti, ali bez ijedne stvarne diplomatske, ekonomske ili logističke mjere koja bi zaustavila glad, smrt i rušenje dostojanstva u Gazi.

Zar nije apsurdno da Španija, sekularna europska država, više rizikuje u odbrani palestinske djece nego mnoge muslimanske zemlje čiji se lideri vole kititi retorikom bratstva, ali kad je potrebno djelovati, okreću glavu?

Dok Španija podiže moralnu vertikalu, mnogi arapski režimi savijaju se pod teretom interesa, straha i licemjerja.

Probudite se šeici i kraljevi, historija će zapamtiti ko je govorio, a ko šutio. Zapamtit će ko je glad posmatrao kao geopolitički pritisak, a ko kao zločin nad čovječnošću.

U tom smislu, Španija nije samo politički akter. Ona je moralna vertikala. Upravo zbog toga, zov savjesti kontinenta i arapskih zemalja koji, da parafraziramo Elie Wiesela, šutnjom postaje saučesnik.

"Zakleo sam se da nikada neću šutjeti kad god i gdje god ljudska bića podnose patnju i poniženje. Moramo uvijek uzeti strane. Neutralnost pomaže tlačitelju, nikad žrtvi. Tišina potiče mučitelja, nikada mučenog" (Elie Wiesel, Govor prihvaćanja Nobelove nagrade - 10. decembar 1986. godine). 

"U svakom društvu, fanatičari koji mrze ne mrze samo mene - oni vas također mrze. Svi mrze ljude. Netko tko mrzi jednu grupu, na kraju će mrziti sve - i, na kraju, mrzi sebe ... Trebaju mržnju kako bi se osjećali nadmoćnijim" (Elie Wiesel, Govor prihvaćanja Nobelove nagrade - 10. decembar 1986. godine). 

*Autor je profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu