Andrej Ðerković: Mramorna dolina bašluka u Potočarima zaslužuje odgovore

Dan 6.april, je datum kada je 1945.godine, Sarajevo oslobođeno od fašizma, a 1992. počela je opsada Sarajeva. No, taj datum će također ostati poznat u istoriji čovječanstva, jer je na taj dan 1994.godine, ubijen Juvénala Habyarimana predsjednik Ruande i vođa Nacionalnog republikanskog pokreta za demokratiju i razvoj (pripadnik naroda Hutu).  

Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba 

Njegov avion je oboren raketom zemlja-zrak na aerodromu u ruandskoj prijestolnici Kigaliju, te je njegovo ubojstvo rasplamsalo etničke tenzije i bilo povodom genocida u Ruandi koji je koštao živote 800.000 ljudi i korišteno je kao glavni razlog za ubijanje Tutsija od strane Hutua.

Dan poslije, ovogodišnje šestoaprilske tradicionalne cvijetne turneje bosanskohercegovačkih političara po sarajevskim monumentima, Francuska Vlada na zahtijev predsjednika Republike, Françoisa Hollandea donijela je odluku deklasifikacije arhiva Elyséea, vezanih za genocid koji se desio u Ruandi 1994.godine. U zvaničnoj depeši se kaže da se "radi o dijelu arhiva iz perioda 1990-1994, i odnosi se na komunikaciju  diplomatskih i vojnih savjetnika predsjednika Francoisa Mitterranda, te odluke državnog Vijeća obrane u to vrijeme".

Deklasifikacija dokumenata koordinirana od strane Generalnog Sekretarijata Obrane i Nacionalne Sigurnosti (SGDSN), trebala bi doprinijeti dubljem istraživanju naučnika i istoričara, te članova i udruga obitelji žrtava, u potrazi ka istinom. Ovaj proces, koji objedinjuje Nacionalno Vijeće, Ministarstvo Vanjskih poslova i Ministarstvo Odbrane, uspostavljen je sukladno sa "potrebom transparentnosti" i "volje olakšavanja rada na memoriji vezane za taj period".

Odluku donesenu 7.aprila, na dan 21. obljetnice početka genocida 1994. godine, potpisao je glavni tajnik Elyséea, Jean-Pierre Jouyet, uz prisustvo Dominique Bertinottija, bivšeg ministra i mandatara arhiva Mitterrandovog  predsjedništva.

Sama odluka je rezultat veoma loših bilateralnih odnosa između Francuske i Ruande zadnjih dvadeset godina, pri čemu je zvanična Ruandska vlada često optuživala Pariz za suradnju sa režimom Hutu koji je počinio genocid protiv, uglavnom Tutsija, te saučešće u ubojstvima. Pariz se također optužuje za pomaganje bijega optuženika za genocid prema susjednom Zairu, danas Demokratskoj Republici Kongo.

Kulminacija se desila lani, tokom komemoracije 20 godina od genocida nad Tutsima, kada je predsjednik Paul Kagame pred 30.000 ljudi i stranih dužnosnika, na engleskom i francuskom jeziku, optužio Francusku da su odigrali izravnu ulogu u pripremi genocida i sudjelovanje u samoj izvršenju istog. 

Paul Kagame tokom komemoracije u povodu 20 godina genocida u Ruandi

U govoru popraćenom ovacijama preživjelih, koji je ujedno bio i poruka francuskim vlastima, Kagame je kazao: "Nijedna zemlja nije toliko moćna - čak i ako sama misli da je - da izmjeni činjenice", te završio sa: "Nakon svega, sve činjenice su tvrdoglave stvari".

U znak protesta, Pariz je otkazao dolazak na komemoraciju ministrice pravosuđa Christiane Taubira, te poslao Michel Flescha, veleposlanika Francuske u Kigaliju, kojem je lokalno Ministarstvo Vanjskih poslova povuklo akreditaciju za ceremoniju komemoracije na stadionu Amahoro, te mu također, nije dopustilo polaganje vijenca u memorijalnom centru Gisozi. U priopćenju, povodom vladine odluke o deklasifikacija dokumenata, francuska nevladina udruga "SOS Racisme", pozdravljajući korak prema istini, izjavila je "Okretanjem leđa želji za prikrivanjem navedenih dokumenata, Francuska napokon doprinosi logici normaliziranja svog izvješća o genocidu nad Tutsijima, iako znamo da je put veoma dug i strm".

“Po srebrenom tvom obrazu...”

 Dana 11.jula ove godine, obilježiti će se 20.obljetnica srebreničkog genocida.

 Philippe Morillon, u daljnjem tekstu Killer, nenadano je septembra 2012.godine, posjetio našu zemlju u želji da ode u Potočare. 

Pomislim na djelatnika Međunarodne granične policije na sarajevskom aerodromu, kako mu je gordo i drago, kada ispred sebe vidi John Travoltu, Willem Dafoea, Steeve Buscemija ili Sebastiana Coea i još da mu udari pečat u putovnicu. No, još uvijek ne mogu da zamislim reakciju istog, kada mu se ispred pulta nacrta Killer. 

Kako bosanskohercegovačke vlasti nisu ruandske, Killeru i još ponekoj osobi koja u svom CV-u ima bosanske grobnice, nisu zabranili dolazak (i uopće ulazak u zemlju) na mjesto svojih zločina, ne mogu za zamislim, što osjećati kada ispred sebe ugledate generalisimusa, poslije čije je prozorske izjave 

"Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih Naroda!", oko 8.000 ljudi izgubilo život. Pripadnik(ca) granične policije vjerojatno, u sebi gledajući tog oronulog djedicu, osjeća gnjev, no na njegovu žalost u preporukama mu nigdje ne piše da Killeru može sa zadovoljstvom kazati da je personae non gratae (nepoželjna osoba) i zabraniti mu ulazak u zemlju.

Morillon u Srebrenici 1993.godine 

To su, naspram bosanskohercegovačkih vlasti, učinile same majke. Koje su svojim tijelima zabranile Killeru ulazak na svetu zemlju Potočara. Predsjednica Udruge "Majke Srebrenice" Hatidža Mehmedović, jedna od majki koja je stala ispred Killera, tada je kazala: “Znao je Morillon da je ovdje nepoželjan. Nije se smio sastati s nama i došao je ovdje prije nego što je bilo najavljeno. Kad smo ga vidjele u Memorijalnom centru, istjerale smo ga. Ovo je naše hodočašće, a nije mjesto gdje trebaju dolaziti oni koji su odgovorni za genocide“.

 Philippe Morillon u pokušaju ulaska u Memorijalni centar u Potočarima 2012.godine

 Još više iznenađuje njegova izjava iste večeri na jednoj lokalnoj TV postaji, da je tadašnje francusko veleposlanstvo u Sarajevu odredilo "pravila njegove posjete i susreta sa majkama"(?!). Veleposlanstvo bilo koje zemlje nije turistička agencija (iako je to kod nas kantonalno ministarstvo kulture) da organizuje posjete stratištima, Killer je u ono tragično vrijeme u Srebrenici na rukavu imao francusku zastavu, tako da ako (kad već) dolazi tamo gdje je službovao pod tom istom zastavom, on tu nije došao 'onako, već je došao, kako je sam kazao, u organizaciji svog veleposlanstva. Zašto tada u njegovoj pratnji nije bio i tadašnji francuski veleposlanik koji bi možda savjesno makar pokušao položiti vijenac i zajedno sa Killerom zatražiti oprost od majki, ostaće misterija.

Za par mjeseci, u okviru "planetarne aktivnosti" kako je nespretno Ćamil Duraković, načelnik Opštine Srebrenica, opisao organizaciju 20.obljetnice srebreničkog genocida, u Memorijalnom centru očekuje se 50.000 ljudi, među kojima i bivši američki predsjednik Bill Clinton, čovjek odgovoran za otvaranje memorijalnog centra i osnivanje Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP), čiji je rad umnogome potpomogao pronalazak ostataka žrtava ukopanih u Potočarima. 

U svom govoru prilikom otvaranja centra, Clinton je kazao: "Neka Bog blagoslovi muškarce i sinove Srebrenice, te ovu svetu zemlju i da milost ovoj zemlji gdje počivaju njihovi ostaci".

Da li će bosanskohercegovačke vlasti napokon imati obraza i zatražiti od francuskog predsjednika Françoisa Hollandea da na dvadesetu obljetnicu njihove (ne)savjesti, deklasifikuje također i dokumente koji se odnose na komunikaciju diplomatskih i vojnih savjetnika tadašnjeg predsjednika Francoisa Mitterranda, te odluke državnog Vijeća obrane vezane za njihovo učešće u padu Srebrenice i u genocidu koji je uslijedio?

Kada će Killeru, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, umjesto da se bavi revizijom državljanstva Bono Vox-a, napokon oduzeti bosansku putovnicu pod brojem 003 (?!), koju je mu je velikodušno dao tadašnji Broj 001 (alias Alija Izetbegović)?

Da li će sam Holande, koji umjesto konkretnih rezultata svog političkog rada, provodi svoj mandat u raznoraznim komemoracijama (Charlie Hebdo, Germanwings, itd.), imati obraza da dođe u Potočare, ili će makar poslati Njenu Ekselenciju, Gđu. Claire Bodonyi, aktualnu veleposlanicu Republike Francuske u Bosni i Hercegovini, te se napokon pokloniti žrtvama i priznati svoju zapovijednu i moralnu odgovornost na toj svetoj zemlji?

Mramorna dolina bašluka u Potočarima zaslužuje ove odgovore!