Amila Posavljak: Nevladin organ vlasti

Piše: Amila Posavljak

Jasna je stvar da ovdje vladaju oligarhije. Političke, vjerske a u posljednje vrijeme i sekularne. Prvima su prava „našeg, ugnjetavanog naroda“ naracija kojom obezbjeđuju svoju moć. Drugima su se vjera i nacija uhvatile za ruku pa su tako jedan od toposa ljudske duhovnosti pretvorili u ideološkog monstruma, a trećima je naracija da nas brane od prethodno navedenog monstruma.

Svrha nevladinog sektora?

A tu je iskrsnuo i nadobudni nevladin sektor koji, umjesto da bude subverzivan prema Moći i svim njenim po-ostvarenjima ovdje kod nas, on postoji da svojim prividom subverzivnog djelovanja skida s vlasti jedne a dovode druge, postajući tako njihov instrument. Poslije bivaju nagrađeni beneficijama.

U boljem slučaju, sami su sebi svrha. Uzimaju novac odakle stignu za kapitalne projekte svojih organizacija (a za novce koji dobiju za projekat koji obično skonča u konferencijskoj sali sa grafikonima, može se napraviti vodovod u nekom bosanskom selu jer u mnogim ga i nema). Onda taj novac troše jednako netransparentno kao i oni koje kritikuju i u medijima, te nam pokazuju isprazne i sulude statistike koje su tu da oblikuju našu sliku svijeta. Onda, obični građani dovedeni na egzistencijalno dno bivaju ubjeđeni da će, ako Bog da, biti bolje kada odu „ovi“. A neće. Evo i zašto.

Nevladin sektor funkcionira tako što se krije iza statistika koje su privid objektivnosti i time prisvajaju ogromnu diskurzivnu moć. A to je, budimo realni, najopasniji oblik moći. Onda počnu proizvoditi stereotipe ili čak i održavati već postojeće. A od stereotipa naše društvo živi. Veliki ih malima serviraju za ručak umjesto kvalitetne hrane, koju bi im trebali obezbjediti kao građanima, a onda to mali gutaju i hrane se time što su bolji od „drugih“ (a širok je, u pluralnosti našeg društva, dijapazon ovog pojma). A onda će se „naši“ lideri izboriti za „nas“ protiv „njih“ koji su oličenje satanizacije. Jer, ako proizvedeš priču o ugroženosti neke kategorije, ti odmah dobijaš i njihov legitimitet budući da ljudi vjeruju kako je onaj ko je prepoznao njihovu ugroženost dovoljno sposoban i da je otkloni.

Tako je naše društvo podjeljeno po svim osnovama, toliko da se plašim da ćemo se uskoro s nostalgijom sjećati vremena kada smo bili podjeljeni ''samo'' po vjeri i naciji (koje su u ovom rogobatnom sistemu haman pa sinonimi, što je notorna glupost). Tako ćemo uskoro dobiti (a zapravo već jesmo samo što to ne vidimo) društvo u kom će se boriti jedni protiv drugih protiv trećih protiv četvrtih protiv petih... A vlasti će stalno prozivoditi nove prakse podjele. A mi ćemo stalno nasjedati na to i puacti po šavovima. Pucati dok ne dobijemo neko imaginarno društvo gdje će pojedinac čak i unutar samoga sebe biti podjeljen između mnoštva diskurzvinih praksi toliko da će ratovati sam sa sobom.

Ko je diskriminiran i kako?

Vlast i njena djeca (nevladin sektor) manipuliraju statistikama i proizvode lažne slike. Diskriminirani su oni koji nisu religiozni, kaže nekakav nevladin organ vlasti. A šta oni podrazumjevaju pod religioznošću? Lični ili sada sve moderniji partijski stav prema religiji? Kojoj? A šta ako su ovdje diskriminirani i vjernici i nevjernici? Ili, politički korektno rečeno i religiozni i oni koji to nisu?

Jel to neki religiozni rudar ima veća prava od nereligioznog vlastodršca (a i takvih ima, nisu baš svi religiozni)? Ili, šta je sa nekim ko je religiozan ali se bori protiv vjerskih oligarhija jer ih smatra negacijom istinske religioznosti? Njega nigdje nema. Civilno društvo ga neće jer je „zatucan“, a u vjerskim krugovima nije dobrodošao jer budući da dira kler i nije baš tako religiozan? Ili, šta je s djevojkom u mini suknji koja vjeruje u Boga? Je li im ona religiozna ili ne? Ili, šta je s ženom koja nosi maramu a ljevičarka je? Ili mi ne vjerujemo da ovakve kategorije postoje već smo samo usvojili stereotipe o raznim grupacijama ljudi? I ko, zapravo uopšte ima pravo trpati ljude u ovakve kategorije? Zar onda nevladin sektor ne radi upravo ono protiv čega se navodno bore?

Danas je moderno pričati o ugroženosti ne-religioznih, a onomad je bilo o ugroženosti religioznih? Time nam se zapravo stavlja povez na oči da ne vidimo da smo ugroženi SVI. Još jednom da ponovim: SVI. Jer, korumpirani profesori, policija koja štiti narkodilere, ljekari ubice djece koji kupuju diplome, političari koji misle da je država njihova babovina, masovna nezaposlenost, kupovina radnih mjesta, pljačke, ubistva u sred bijela dana, glad... sve su to stvari koje nas ugrožavaju i diskriminiraju. Religiozne i ne-religiozne.

A sada malo optimizma. Budući da se opet (stereotipno) smatramo većinski religioznom zemljom, a religiozni ljudi se ne diskriminiraju – onda smo mi jedna sretna zemlja. Većina ljudi nije diskriminirana. A onih više od pola miliona nezaposlenih su, sve redom, ćafiri. Rekao (ne)vladin sektor.

A sada malo pesimizma. Teško zemlji u kojoj da bi se nešto promijenilo moraš biti subverzivan prema nevladinom sektoru, ušminkanim maminim i babinim sinovima u odorama buntovnika koji su mašina za prozvodnju stereoptipa i to najjeftinijom logikom. Jer, ako je a=b i b=c, onda je i a=c. Ako je kod nas većina ljudi religiozna, a religiozni ljudi se ne diskriminiraju, onda smo mi većinom ne-diskriminirani. Blago nama.

A što se tiče tog famoznog popisa stanovništva u vezi kojeg su se oglasile nevladine organizacije, moram reći da su upravu. To je takav sistem prisile da se čovjek stavi u neku od kategorija i to da se (sam) svrsta u njih da smo opet svi diskriminisani. Jer nam je unaprijed određeno šta imamo pravo biti.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]

VEZANO:
Zašto šute nevladine organizacije?