Alida Vračić: Šta god da napišem, biće pogrešno

Piše: Alida Vračić (alida@populari.org) za Radiosarajevo.ba

Šta god da napišem, biće pogrešno i to iz dva razloga:

1.     Svjetsko prvenstvo.

BiH se plasirala, prvi put ikada. U trenutku kada Pape razmišlja koju strategiju da primjeni, kada su vi portali zagušeni vijestima o svjetskom prvenstvu u fudbalu, kada smo omamljeni bojama naše zastave, i svi dišemo optimizam, čini mi se potpuno neprikladnim pisati o bh realnosti van fudbalskih terena.

2.    Drugi razlog je ljeto.

Ljeti u BiH nema loših vijesti, niti ih volimo slušati. I ko nas može kriviti.. Kada preživimo zimu uz stalne prijetnje da će nam nestati plina, da nam je glavni grad najzagađeniji u Evropi, da GRAS opet ne radi, ljeti se nekako osjećamo ponovo rođenima i otpornijima na sve ove gluposti.  Gradovi se bude, haljine lepršaju, dijaspora stiže, kafići rade, vrijeme je festivala, crvenih tepiha, pokazivanja, prikazivanja i sve se čini OK. 

Eh, sad, sem što ludo volim ljeto i svim srcem želim da se BiH plasira dalje kako bi taj jako potrebni optimizam nastavio živjeti, takođe vidim još ponešto. Vidim kako smo samo četiri sedmice nakon strašnih poplava u BIH, sve već zaboravili. Trideset dana nakon najveće poslijeratne katastrofe koja nam se desila i koja nas je ponovo gurnula u narednih 20 teških humanitarnih godina, sve smo zaboravili. Maglaj, Topčić Polje, Šamac, Šekovice, Odžak, Doboj.

Mali lokalni vlastodršci, kičme izdeformisane od godina nerada i sopstvenog sivila, sjede u mjesnim zajednicama i općinama, izvlače cigare, kafu i čokolade iz naših paketa koje smo namijenili svima, ali baš ne i njima. Ismijavaju trud onih koji su željeli pomoći.

Prepuna su skladišta. Pomoć koju smo svi slali stoji u lokvama vode, propada i čeka trenutak kada će se početi zbrajati politički poeni, kako bi nam baš oni mogli dati nešto siće i dobiti zauzvrat naš glas. Ministarstva, čiji su revizorski izvještaji baš svake godine materijalni dokaz da im se ne može povjeriti niti jedna konvertibilna KM, preuzeli su kontrolu nad donacijama koje pristižu!?

Ratni zločinac, koji je odgovoran za ubistva stotina nedužnih civila, žena i djece, napustio je zatvorsku ćeliju i slobodno korača zemljom sa oreolom Isusa Krista s kojim ga upoređuju. Kako reče Penny Marshal, novinarka koja je otkrila logore u Prijedoru, “…normalnom čovjeku teško je povjerovati da postoje dijelovi Bosne, toliko gusto naseljeni ratnim zločincima po glavi stanovnika, da sam posjet tim područjima u njoj izaziva nemir.“ A mi s njima dišemo isti zrak.

Kada se zadnji put bili u nekoj bh bolnici? Ako vam literatura nije pružila dovoljno opisa čistilišta i pakla,  posjet nekoj o njih sigurno hoće. I mogla bih ja tako nastaviti pisati, ali umjesto toga, pokušaću usniti san:

BiH je prvak svijeta u fudbalu, u zraku se osjeća sreća, napredak, nada.
Zlatni momci dolaze na Sarajevski aerodrom i čeka ih 1 milion Bosanaca u glavnom gradu. Izašli su svi, žele ih vidjeti, dotaći, čuti.

Tu su Maglaj, Doboj, Banja Luka, Bijeljina. Svi zajedno. Političarima je zabranjeno doći na to okupljanje i obraćati se javnosti pod bilo kojim okolnostima. Zmajevi ih javno prozivaju za nerad, siromaštvo, bijedu. Narod kliče.

Ljudi se bude i počinju shvaćati da samo oni mogu promijeniti situaciju.
Formiraju se neke nove stranke, sa novim nikada ranije viđenim ljudima, dobrim idejama, znanjem i željom za boljim. Glasamo za njih.

2024 godine BiH je u Evropskoj Uniji. Popravljaju se bolnice, kupili smo 30 vatrogasnih kola, uveli smo električna vozila, psi lutalice nisu prijetnja građanima, fondovi za pošumljavanje se fakat koriste za pošumljavanje i dobili smo kandidaturu za zimske olimpijske igre.  

Zmajevima želim mnogo uspjeha, a nama svima mnogo više pameti.