Alida Vračić: Samo nek ne puca

Piše: Alida Vračić* (alida@populari.org)

Danas je Prvi Maj, praznik rada. Na Dnevniku u 7 idu vijesti. Radnici u Turskoj izašli na ulice, rastjerali ih vodenim topovima i suzavcem. U Berlinu, Atini, čitavoj Evropi je haos na ulicama. Stotine hiljada nezadovoljnih radnika, koji imaju posao ili se nadaju istom, protestvuju. Čitav svijet je bijesan. U Bangladešu se skupilo hiljade ljudi koji su tražili veća prava za sve. U Indoneziji, hiljade radnika okupilo se za veće plate.

Na Filipinima, približno 8.000 radnika traže bolje plate i redovne poslove.  Na Tajvanu,  Kambodži i u Meksiku na ulice izašlo hiljade ljudi, žele ponovo upravljati svojim životima na dostojanstven način. 

10364.70 km od Meksika, u Bosni i Hercegovini potpuno drugačija slika. Proljeće, divan sunčan dan, redovi ispred mesnica, roštilj, jagnjetina na ražnju, pjesma, malo neobaveznog sporta, ma milina. Izletišta puna, muzika po različitim ukusima svira i nikome nije do neke ozbiljne priče. Sindikati BiH danas takođe odmaraju. Kao i svi ostali spojili su pet neradnih dana i utišali svoje glasove. Na ulicama nema radnika, niko ništa ne zahtjeva, niti traži. Nezaposleni su na izletištima, jedni drugima prepričavaju priče i nadaju se boljem sutra. 

Posljednje zvanične statistike u BiH kažu da je 550.000 ljudi nezaposleno.  Među nezaposlenima je najveći broj visokokvalificiranih i kvalificiranih osoba, među kojima ima i magistara i doktora nauka. Među nezaposlenima je više žena i one čine 50,2 posto. 

Sa 44% nezaposlenosti u zemlji Bosnanci ne misle da trebaju bar pokušati tražiti svoja prava.  Španci sa 27 % misle. Mjesecima protestvuju, traže promjene, traže ostavke, zahtjevaju. Od čega smo mi napravljeni, od kojeg tako izdržljivog materijala? Pitam se šta je potrebno da se probudimo i počnemo ponovo zahtjevati, ne grupice nas, nego svi kao društvo. Osam dana Sarajevo je bilo u saobraćajnom kolapsu, nesretni ljudi danima su čekali prevoz koji ne dolazi, žalili se jedni drugima, ali nit traga organizovanim protestima građana. Bebe u BIH mjesecima nemaju matične brojeve, a njihovi roditelji bespomoćno šute i traže alternativne načine liječenja svoje djece sa posuđenim zdravstvenim knjižicama. Svaki dan putnim mrežama BiH prođe desetine skupocjenih automobile sa zamračenim staklima u kojima se vozi nekolicina onih koji nas vratili u srednji vijek i mi šutimo. 

Kako je moguće da svi spavamo, da smo se predali, da drugi žele promjene i aktivno ih traže a mi samo o njima pričamo. Odgovor sam dobila od Ismeta, 60- godišnjeg penzionera, koji je svoj radni vijek proveo u Energoinvestu i proputovao svijet kao mladi inžinjer, prilikom slučajnog susreta na trolejbuskoj stanici Dobrinja. “Znam dijete sve je tako, svi spavamo, ali šta ćeš, dobro je da ne puca”!!!!

* Autorica je izvršna direktorica think-tanka Populari. Vjeruje da je rad stvorio čovjeka. E-mail:alida@populari.org

Od iste autorice:

Svaki dan je utorak
Deset prijedloga za bolji život u BiH
Bosanci koji su radili za strance
Drugo lice nezaposlenosti
Doing business in Bosnia