Alida Vračić: Al' smo se raspisali…

Ako postoji ijedna dobra stvar ove naše bh. revolucije, a postoji mnogo više od jedne onda je to činjenica da su oni koji su se opredijelili na sada već decenijsko ćutanje konačno progovorili.

Piše: Alida Vračić * [alida@populari.org]

I ne samo da su progovorili, nego su pokazali i zavidan fond riječi, baratanje silogizmima, čak i prilagođavanje novijim književnim formama, te uspjeli vješto  profilirati sopstveni stil. Provirili su lica i ukazali se. Komentariše se sve, od demonstracija, huliganstava, destrukcije, plenuma, ljudi koji ga čine ili ne čine, zahtjeva koje plenumi postavljaju, pravde, nepravde, medija koji sve to prate, ali se tu i tamo ubaci i nešto potpuno neobavezno i nepovezano, onako …

 Jedni su odabrali poznatog,

drugi nepoznatog protivnika

Stali na stranu organizacije ili se obrušili na medije

Pojašnjavali pravno-formalne aspekte revolucije

Uveli pojam fenomenologije

Protivli se plenumima

Veličali plenume

Organizovali plenume

Opravdavali huligane i paljenje

Ograđivali se sa gnušanjem od njih

Žalili za zapaljenom  arhivskom građom

Rekli da bi sve to ponovili

Davali podršku najupornijim protestantima

Psovali im majku

Upućivali zahtjeve

Smijali se zahtjevima

Prizivali politiku u Plenume

Zgražali se nad tom idejom

Bahati i bojažljivi, informirani i dezinformirani, odlučni i neodlučni…

Rasprave na socijalnim mrežama postale su pravi akcioni filmovi sa mnogo drame i nešto komedije. Diskusije postaju  sve žustrije i komplikovanjije, filozofske i pronicljive. Skoro da je teško upratiti ko je šta rekao i ko je uopšte počeo koju raspravu, u momentu kada već počinje nova.

Dugogodišnja prijateljstva se nalaze na iskušenjima, pljušte uvrede i pohvale, sve češće se čuje, pa zar ti ne misliš kao i ja…

Ukopali su rovove zaposleni u javnim službama i njihovi prijatelji na biroima, fundamentalno se ne razumiju, empatija blijedi.  Starci traže prava na ulicama, mladi (čast izuzetcima) sjede u kafićima i čekaju ishod “isposlovanih” prilika. Afirmirani i manje afirmirani umjetnici, inženjeri, politolozi, novinari, pjevači, nezaposleni i zaposleni, svi osjećaju potrebu da podvuku svoje misli i da ih se čuje. Ćutači, za koje smo uvijek i sumnjali da prate sve u svrhu prepričavanja istog na manjim sijelima su se takođe javili.

Čak i oni najtvrdokorniji, što od gorčine glavu dići ne žele, dom topli napustiti, obeshrabreni životom i stanjem nacije, pronašli su inspiraciju da napišu par redaka. Svi zajedno, učinili su to iz revolta, ljutnje, tuge, sreće, bijesa, očaja. Nije ni važno, sve dok pišu.

Hvala im svima. Hvala im sto su konačno “izašli”, jer konačno su prepričavanja priča po kafanama, radnim mjestima, na tombolama,  izašla na pravo mjesto, tamo gdje su ogoljena, ranjiva, gdje ih čeka armija neistomišljenika, koji spremni čekaju da kažu nešto svoje. Nikada nije bilo više izbora, više glasnih i artikuliranih ideja i nekih novih ljudi  koji stoje iza njih. Na nama je samo da se  odlučimo da li nam se sviđaju ili ne. Važan je ovo trenutak, jer prijateljstva koja opstanu biće još jača, zahtjevi koji opstanu možda ispunjeni, glasovi koji stidljivo proviruju,  još glasniji.

*Autorica je izvršna direktorica think-tanka Populari. Vjeruje da je rad stvorio čovjeka. E-mail: alida@populari.org

Stavovi iznešeni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba