Ja mislim / Akademik Rešid Hafizović: Bosna između jave i sna

15. 01. 2021. u 15:35:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 309

Duh dobrog Bošnjanina probudio se iz svog hiljadugodišnjeg sna i lebdi nad srcolikom zemljom Bosnom. Gleda i ne vjeruje očinjem vidu. Sjeća se dobrog srca i duše zemlje Bosne, ali ih ne prepoznaje u prizorima koje vidi dok lebdi nad njenim unakaženim licem. 'Gospode', pomišlja u sebi:

Piše: Akademik Rešid Hafizović/Radiosarajevo.ba

„Otkud na licu ove dobre zemlje toliko krvavih krasta, patnje i boli? Kroz kakvo je to vrijeme ona prošla, ko to nije mogao podnijeti ljepotu njena lica, dobrotu njena srca, plemenitost njene stare dobre duše? Vidim li ja to dobro, Gospode, ono što vidim, ili tumaram nekim noćomornim snima koje ne razumijem i od kojih mi duša zebe?

Znam, Gospode, da je tanka linija između sna i jave, baš kao što znam da u Tvome motrenju san je java, a java je san, ovisno o tome na kojoj sam skali Tvoje ljestvice Bitka, iz koje dimnezije prostora i vremena motrim ovu dobro mi znanu zemlju i njeno dugo, staro rodoslovlje.

Znam da ono što je u svjetovima s ovu stranu zvijezda privid je i sanja, objavio si to po svome Pečatnom Poslaniku, a da su više skale Bitka istina i zbilja. No ne znam u kakav to vremensko-prostorni rascjep je duša ovog dobrog Bošnjanina zapala, pa je u pometnji zbog ovog što vidi ovdje i sada?

Posve sam priseban i znam da nisam ni Ahasfer niti duh 'vječnoga Žida' koji ukleto luta razmeđima prostornim i vremenskim, bespućima povijesnim i zemljovidnim, pa mu je svijet samo zaleđena slika sjećanja. Znam da me u zemljovidu ove dobre zemlje ništa ne podsjeća na Moriju, Getsemanij niti Kalvariju. Nije to, Gospode, ono vrijeme. Ovo je otisak vremena neke neviđene zloćudnosti, neljudske mržnje sjemena nečastivoga!

'Cvijeće zla'

Dobro se sjećam zemlje Bosne, Gospode, jer iz njenih njedara je dolepršala moja duša i u njenu postelju, kada se navršilo vrijeme, otpočnuo je ovaj stari duh dobrog Bošnjanina. Kao đulistan edenski bijaše, prekriven karanfilima bosanskim, ljiljanima, latifama, šekaicima, lalama, šebojima, jilduzima, zumbulima... , tim divnim 'smijehom zemlje od cvijeća' kojim se ona stoljećima smijala i radosno kikotala.

Dobro se toga sjećam. Ali ovo, Gospode, kakav je ovo istočni i zapadni vjetar donio neko sjemenje od 'cvijeća zla' koje se zakorovilo i nabujalo iz krvi i kostiju njenog najnevinijeg potomstva, i pretvorio njeno divno lice u nastambe od humki, u šume od bijelih nišana, a njenu utrobu u skrivene grobnice nevino umorenih u kojima zlotvori skrivaju svoje zlodjelo i kriju mračnu stranu svoje posrnule duše.

Gospode, kakav to san ovaj dobri Bošnjanin snije? Tlapi li to moja duša u snoviđenjima zbrčkanim koje ne umije ni razabrati ni gonetati? Ne, ne! Nije ovo 'san u snu' o kojem zbori Tvoj plemeniti sluga Muhyiddin, već neko strašno snoviđenje u nepodnošljivoj javi, jedno od onih za koje si kazao svome Pečatnom Poslaniku da je istinitost njegova četrdeseti gradus poslanstva kojim darivaš najodabranije.

Ali nepodnošljiva istinitost ovog snoviđenja, Gospode, što ga pred dušu moju mećeš, ničim me ne oplemenjuje, već srce mi u kamen pretvara, a iskonsku čovječiju prirodu u meni posramljuje i na ivicu ponora tjera.

Nisu ovo, Gospode, ni faraonski, ni jusufovski, ni ibrahimovski, ni snovi tvog Pečatnog Poslanika, niti ičiji snovi od ljudskoga roda, jer svi ovi se tumače i ostvaruju na način na koji si Ti bio zadovoljan. Ovo što duša ovog starog Bošnjanina snatri preveć je istinit i doslovan san da se u njemu nema više šta tumačiti, i preveć brutalan da se u njemu nema ničeg više gonetati! Ovaj san usred jave sami Nečastivi je nadahnuo bez ikakvih simbola koje treba tabiriti, bez ikakvog metafizičkog znakovlja koje svjetlost uma treba rastaliti. Jedino on takve zloslutne sne donosi dušama koje se ne umiju kajati niti oprosta umiju iskati.

Ah, Gospode...

Dok im zloslutne sne donosi, ni u čiji lik se, čak, on ne mora pretvarati, mada mu je to stara navada, jer licemjerje niti oholost njegova ne prestaju, kao ni onda kada je pred Licem Tvojim hinio klanjatelja jednosuštnome Gospodu.

On se samo sklonio iza zlotvora istočnih i zapadnih susjeda ove drevne zemlje Bosanske, Gospode, i njihovim kamama, mržnjom i zlom unakazio njeno lice. On i oni koje on nadahne nikada nisu mogli podnositi Ljepotu, jer je ona suprotna njihovu imenu i njihovoj nečasnoj nakani da sve dobro pretvore u zlo, sve lijepo u ružnoću, sve plemenito u pakost i mržnju. Ta nisi mu Ti zalud nadjenuo ime Iblīs, njemu i onima koje on nadahnjuje u njihovim noćomornim snatrenjima.

Ah, Gospode, da barem stara duša ovog dobrog Bošnjanina usnije Ahmeda – najhvaljenijega u ljudskome rodu, kako Si ga sam nazvao, pa da se od ove nepodnošljive mrkline odmori na svjetlosti njegova lica, jer znam da si Ti zabranio da u snoviđenjima lice njegovo Nečastivi ikada na sebe primi.

Kada bi se barem za tren moja duša mogla napiti 'mlijeka' iz pehara koje Si njemu u snoviđenju dao i svjetlu beskrajnog znanja i mudrosti ga poučio, kako bi i sama moja duša pronašla 'mliječni put znanja' što ga je Tvoj Ahmed utro posred ljudskoga roda i u punoljetstvo duha, uma i srca ademovske potomke uveo, kao pravi šal slave oko vrata ljudske civilizacije.

Rijeka Tvojih svetih riječi

Avaj, Gospode, duša ovog Bošnjanina u mrklini ovog zloslutnog snoviđenja, što titra nad ovom zemljom Bosnom, ne vidi ni traga od tog 'mliječnog puta od mudrosti i znanja'. Kao da se 'mlijeko Ahmedova snoviđenja' ovdje nije nikada u svjetlost znanja pretaknulo, već u nepreglednu bjelinu nišana koji jedino još svijetle u snoviđenju ove zemlje Bosne i u stravičnoj javi njene obešćašćene kćerke – Srebrenice.

Moja duša, Gospode, pomišlja da prijeđe rijeku Tvojih svetih riječi i kroči na drugu obalu njihova jezičkog bitka, nadajući se da će 'ondje' naći smisao ove noćomore od snova što ju satiru, i primiti pouku kojoj nju želiš poučiti. No u nepodnošljivoj tišini i tmuši ove noćomore ne čuju se Tvoje svete riječi, a nema ni 'rijeke istinitog snoviđenja', pa da ova duša bošnjanska splavari njenim vodotokom i dohvati obale njenih simbola, slika i znakova, i u njima pronađe smisao Tvoga nauma i Tvoje neodoljive Volje.

Znam ja, Gospode, da su slojevanih značenja istinska snoviđenja, kao i Tvoje svete riječi, i znam da po tim slojevima treba duša moja da se ventra, jer to su jedine ljestve koje vode istinskom značenju sna i jave, koje vode Tebi i Tvojoj najneposrednijoj Prisutnosti. Ali ovo što moja duša motri nad drevnom zemljom Bosnom nešto je drugo, java u javi strašnoj, opskurnoj i hudoj, iz koje su svi snovi izgnani, iz koje je iščezlo plemenito ljudsko lice i uklonjen svaki znakoput koji sjeća na Tvoju nišu svjetlosti.

Ja, također, znam, Gospode, da su i Ibrahim, Jusuf i Musa bili zatečeni onim što Si im u snoviđenju pokazivao, baš kao što je smetena i duša ovog starog Bošnjanina, ali si im Ti na kraju prava značenja otkrivao, utješio i najdostojnijom hvalom ih pohvalio.

Kao što Ibrahim nije mogao ubiti sina prvorođenca, Ismaila, makar je odlučan bio da to učini na gori Moriji - Ti nikada ne bi dopustio da se ubije jedan od izabranika Tvojih plemenitih - jednako tako je i Musa slutio da Hidr nije mogao ubiti onog dječaka iz 'njegovih snoviđenja', barem ne ovdje i sada.

Isto tako, znao je Jusuf da ga njegova braća toliko ne mrze da bi ga živog u zdenac bacili, već da je to tek drama njegove duše zarobljene u tijelu, koja sniva rasplet snoviđenja koji će se dogoditi u zemlji faraonskoj nad kojom će, najzad, zasjati sunce istinskog monoteizma. To je tako moglo izgledati samo u njihovim snoviđenjima, a ona se događaju u svijetu duše, na imaginalnoj razini svijeta Malakūta, u toj 'nebeskoj domaji simbola' u kojoj povijesni događaji ovoga svijeta imaju posve drukčija značenja i poruke prikladne za metapovijest i simboličku povijest ljudske duše.

Ranjena srcolika zemlja Bosna

Sve to zna ova stara duša bošnjanska, Gospode. Ali ovo što gledam nešto je drugo. Ovdje sjeme Nečastivoga ubija djecu u majčinim utrobama i čini nepodobštine kakve ne pamti ljudska vrsta.

Ovaj noćomorni san od jave, što ga motri moja duša, dok lebdi nad zemljom Bosnom, moglo je satkati samo sjeme koje nema ljudsku dušu, koje odavno ne drži savez s Tobom i kome Nečastivi ne dopušta da primi Tvoja nadahnuća koja 'Anđeo Spoznaje' donosi svakom 'obrezanom' srcu, svakoj krijeposnoj duši i svakom umu koji se napaja iz 'pehara mlijeka' od mudrosti i znanja, koje Si u snoviđenju dao svome Pečatnom Poslaniku, kako bi taj um preobrazio u istinskog 'vjerovjesnika' svakog Tebi poslušnog ljudskog mikrokozmosa.

Ti si, Gospode, svako ljudsko biće učinio dionikom odlika svojih Najljepših Imena. Učinio si da u beskrajnom ljubavnom bolu i traganju Medžnun pronađe Lejlu svoje savršeno ostvarene Ljubavi. Učinio si, Gospode, da Egipćanka Zulejha pronađe 'Yusufa svoje duše' koja je soptala za idealom savršeno ostvarene Ljepote tvoga Lica. Pomogao si da Širin u Husrefovu/Ferhadovu licu otkrije tugru Tvoje Ljubavi, Milosti, Ljepote i Dobrote. Sve to znam i svemu sam tome svjedočio.

No ne znam, Gospode, da li je u Tvome Planu da i Bosanka Fatima pronađe 'svoga Omera' i vidi ikakav razborit svršetak svoje bolne potrage za onima koje je svim svojim bićem ljubila, za onima koje si joj u život bio nekoć poslao, ali ih je sjeme zla, doneseno po istočnom i zapadnom vjetru bosanskog susjedstva, od nje nemilosrdno otrgnulo?

Hoće li ikada više, Gospode, ova ranjena srcolika zemlja Bosna, koje se sjećam dulje od hiljadu godina, moći iznova pokrpati razderanu halju svoje povijesti, zemljovida, kulture i bosanskih civilizacijskih vrijednosti, pa njome još jednom ogrnuti svoje novo bosansko potomstvo, pogledati u nebeske visine i zavapiti Tebi: "Ovo su čeljadi moja, Gospode. Zaradi budućnosti njihove preklinjem Te i molim: Ljubi ovo novo bosansko potomstvo i one koje ono ljubi, a preziri sve one koje i ova čeljadi moja preziru!"


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA