Ahmed Burić: Za koliko se može kupiti duša?

Piše: Ahmed Burić

Ovo je pismo koje Oslobođenje, protivno Zakonu o štampi, nije htjelo objaviti.

U vašim novinama subotom se pojavljuje feljton u kojem individua, koja sebe naziva Najvećim Živućim Bošnjačkim Pjesnikom, satire i strvi se na sve koji uglas ne podržavaju snagu njegove misli. Budući da u tome spisu imam posebno mjesto, prinuđen sam da u skladu sa Zakonom o štampi, zatražim da ovo pismo objavite.

Ovako, dakle, piše Najstariji Živući Akademik Srednjoškolac, u daljem tekstu NŽAS:

“Već dvadesetak godina uz Poetino ime uobičavalo se dodati sintagmu Najveći Živući. Misli se, naravski, na prostor sarajevske kotline , to jest na bošnjačko sarajevski dio njene populacije. Mada je potpuno blesava formulaciju “Najveći Živući” treba dosljedno upotrebljavati iz više razloga:

1. uobičajena je u jeziku dnevnog i žutoidnog tiska , a mi jel’te poštujemo običaje (šta li ovo znači, ni bog sami ne zna, op.a)

2. iritira mnoge koje ne bi trebala iritirati jer znaju o čemu se radi, tj. da nju nije ni izmislio ni otiskao Poeta, pa da iko od toga na njemu smije iskaljivati svoj bijes (značenje opet nejasno, op.a.), i

3. Jednu buroidnu novinarsku budaletinu s književnim ambicijama bukvalno dovodi do bjesnila.

Njeni mahniti javni istupi, sasvim nalik epileptičkim kod promatrača pobiru goleme simpatije, za što nema razumnog tumačenja. Neki tu stvar dovode u vezu sa frapantnom sličnošću fizikuma dotičnog buroida sa fizikumom simpatičnog junaka nijemih filmova, nezaboravnim Stanliom, sa čime se mi ne slažemo (NŽAS ovdje persira sebe, jer on je i Poeta, op.a), mada su svi potrebni elementi na okupu. Prodorni pogled idiota (opa, evo je za suda, op.a), zaokrugljenost tjelesne mase, precizno izvedena tonzura i blaženi dobroćudno-stupidni smješak. Nedostaje jedino partner iz komičnog dueta – ‘Je li Stanlio, a gdje ti je Olio’.”

Super je to sve skupa zabavno. U odnosu na 8. nastavak NŽAS-ove autofekalije koja se opet nemušto i zove, čuj “mudrolije” - Ditlić poginuo sa svoga kljuna (ma nemoj?), gdje me u fusnoti NŽAS pokopava kao autora, on dalje priča o mojim fizičkim nedostacima. Istina je da ja na svojih oko 190 cm visine imam negdje oko stotinjak kilograma i kao takav spadam u krupne, ako hoćete i debele ljude, ali vidi ko to kaže? Neko ko tih istih stotinjak kila cijeli život nosi na oko metar i po visine? Kako bi bilo da ja, recimo, napišem da je NŽAS prirodni fenomen, nešto nastalo lizanjem između zlog patuljka i wc-šolje!?

Sljedbenici

Dalje, NŽAS mi poručuje da bi razlog popularnosti mojih istupa mogao biti to da ličim na Stanlija, iako se, veli ne slažemo s tim (opet, “oni”): ne znam po kakvoj bih osnovi mogao ličiti na Stana Laurela (1890-1965), engleskog komičara, pisca i reditelja, jer je on u tom dvojcu bio – Mršavi. Po logici NŽAS ove “argumentacije”, koji se gađa filmskim referencama, (kakav “čovjek”, takvi i “argumenti”) ja bih trebao biti Olio - Oliver Hardy, dakle onaj debeli, ali to NŽAS ne može znati.

Ta mržnja koju patuljak - šolja NŽAS drži u sebi, a koja prokuljava iz subote u subotu na stranicama dnevnog lista Oslobođenje (gdje mu takve greške ili nema ili ne može ili ne smije ko ispraviti, o čemu možemo kasnije) rezultat je svođenja računa jednog, u posljednjih 20 godina uglavnom, besmislenog, a vrlo agresivnog ljudskog bivanja, kojem biologija polako određuje i naređuje svođenje računa.

Šta, dakle, na kraju jedne književne karijere i jednog života može uraditi neko ko sebe smatra pjesnikom, mudracem, talentom? Vjerovatno okupiti neku malu grupu sljedbenika i sublimirajući proživljeno i napisano prenositi znanje mladima, ostaviti ga onima koji dolaze. No, u ovom slučaju nije tako: NŽAS je odlučio sadržaj svoje kloake izručiti na sve koji su se drznuli nešto napisati. I terorizirati ljude preko prostora koji mu se u javnosti daje.

Ali, ni u tome nije najveći problem. Problema ima i previše, ali sve to skupa nastaje iz mrve svijesti koja negdje duboko podsjeća NŽAS-a šta on, zapravo, jeste. Profiter i švercer, dobitnik više stanova i kuća, i namicatelj novca sa svih strana i fondova. I javnih I tajnih. I folirant, u najboljoj tradiciji šibicarenja. Koji dvije decenije nije napisao ništa vrijedno, a stalno nas bombardira svojom književnom “važnošću”.

Ali, takvi nikada ne nastupaju otvoreno. On vam nikad neće reći da lažete – jer nemaju argumenata. Oni odmah “udaraju” na egzistenciju, misleći, jadni da bilo čiju nafaku mogu ugroziti.

Kako god, ja se neću imati čega stidjeti. A NŽAS hoće.

I on negdje duboko, to zna.

I zato vitla i vileni.

Štucer

Oni poput NŽAS-a uvijek idu podmuklo, uvijek s nekim, uvijek iza “jačeg”: Kus(t)urice, Alije, SDA, Vlasnika, Praljka, Radovana Karadžića, pa opet Kusturice… Pravi “štucer” u ekipi koja prolaznicima vadi novčanike, što jeste svijet koji njegova “umjetnost” glorificira.

NŽAS je onaj kojem je uspjelo prevariti skoro sve – osim sebe samog. Svi ti dobijeni stanovi i kuće, svi ti novci ispod ruke koje su mu davali mecene, kumovi, političari, producenti, svo to širenje jedne u osnovi provincijske, potlačene slike svijeta (u kojoj su najveći heroji makroi, a žene osim majke, uglavnom, kurve) sve se to sada u novom vremenu i novom čitanju – raspada i ruši kao kula od karata. Dok je išlo – na (Kusturičinu) silu i na (kriptojalijaške) fore – išlo je.

Sad je stalo, tu su, najednom, nova pisma, nove autorske poetike, novi senzibiliteti…

NŽAS je u tom svijetu nevježa: i onda valja pisati prijeteća pisma žirijima, opanjkavati, tužakati, blatiti…

Radikalci, svi ste braća I dobro je da NŽAS nema istomišljenika. Osim grupice mladobolesnika i onih koji su došli na svoje kad su Oslobođenje sveli na to što danas jeste.

Jer, bez obzira kolika hulja i kukavica neki čovjek bio, ili jeste još uvijek, nemoguće je ne računati da mu se ne vraćaju neke slike. I da ga ne more. O tome je li NŽAS pisao tekstove koji su “podstrekavali na zločine” i “služili kao opravdanje za ubistva sarajevskih Srba” – ne želim suditi. Eto mu njegove

savjesti.

Ali, ima ljudi koji ne žele da se to zaboravi. I znaju kako je bilo. I kažu da je bilo baš tako. To mora mučiti NŽAS-a, gadne su to stvari, pogotovu što sve vrijeme izigravaš nekog dobrodušnog djedicu, a kreiraš prvorazredan mrak.

To mora da boli.

I piše NŽAS da je jedina loša stvar koju je uradio to da je ušutkivao djecu kad sluša Vijesti.

Dobro bi bilo da je tako – ali nije. I bilo bi dobro da je NŽAS- svoje “dijete”, kad ga je već ušutkivao, naučio da ne otuđuje državne novce po ambasadama.

Ali, i o tome ćemo kad na to dođe red.

E sad, ovaj “imbecil”, “netalent”, “idiot”, “Stanlio”, i kako još nisam nazvan od NŽAS-a, dostupan je u svakom času sudskim organima Federacije. Baš kao i on, NŽAS. O kojem kakav je, zapravo, govori činjenica da istovremeno na sva zvona kuka da nema gdje živjeti, a stan koji mu je društvo - koje toliko mrzi - prodaje za 240.000 maraka!?

Skoro četvrt miliona. Baš tužno. Jadni Poeta.

Jer, što se pisanja tiče, o svemu napisanom sudi vrijeme, i nešto malo publika i kritika. O svemu napisanom oni će, ili neće, dati posljednji sud, i ništa neće moći osporiti ono dobro, niti uzdići ono loše.

Ali, prema mom skromnom sudu, ima nešto bitnije.

A to je Način na koji proživiš život. I biće da je mržnja tolika, zato što je upravo tolika i razlika. Moja prva “ljubavna iskustva” nisu bila “redaljke”, u osnovi silovanja, nisam urinirao po knjigama, nego najdraže ljubomorno čuvao, nisam ljubio ruke i skute zločincima i denuncirao svoje sugrađane, riskirajući da ih tako pošaljem pred nož ili streljački stroj. Gledao sam da svojim postojanjem

pomognem drugima, koliko to znam i umijem.

Kanalizacija

I nisam se obogatio kao NŽAS. Ali sam negdje, u dubini duše, ponosan na to.

Na ovakvu zemanu mogli su se obogatiti samo hulje i gadovi. I u tome je razlika među nama.

Baš kao u pitanju jednog lika iz NŽAS-ovog svijeta.

“Možeš li spavat’, braco? A rakija, pomogne li?”

I zato ne treba miješati stvari. Stanlija i Olija, talent i moral, novac i šta za njega možeš kupiti, crno srce i crn obraz.

I samo u ovakvom društvu, izluđenom, korumpiranom dezavuiranom, nepismenom taj Frtalj (od) čovjeka, može biti (samo)nazivan - Najvećim. I porediti se s prirodnim pojavama. Zato, ne može u subotu pisati na naslovnici Oslobođenja “ditlić odbija najezdu buroida i traži jačeg protivnika”, a ne objaviti (ovaj) odgovor. Eto, to je stil te (papanske, necivilizirane) bratije i zato su te novine egzemplar odsustva bilo kakvog intelektualnog duha. I još nešto: ništa nije gotovo kad NŽAS hoće, nego kad je stvarno gotovo.

A za “jačeg” protivnika, ni to, nažalost, neće ići. Kad me god budu “trebali” – tu sam.

Zasad, NŽAS-a je dovoljno samo pogledati. I pustiti (niz) vodu. Jer, dok se takvi ne maknu s puta, ovdje nema sreće. I neka piše svoje bljuvotine, neka ga porede s rijekama, neka sam sebe naziva Najvećim koliko god hoće, neka organizira svoje pretenciozne, a šuplje matineje (Večer sa Sindromom), neka laže, prepričava svoje nekadašnje scenarije, žali za nekadašnjim ahbabima kojima se sudi za ratne zločine, ali neka ne misli da svaki put kad me on i njegovi jataci pomenu, ili me kao ovoga puta pokušaju prešutjeti neću ustati da se branim. I vadim njihov prljavi veš. A to zaista nije teško: ima ga toliko da bi se čovjek, kad bi htio, samo time mogao baviti do sudnjega dana.

Pa, nek’ izvole. Ili neka idu tamo gdje im je mjesto.

U civilizacijsku kanalizaciju.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba