Adnan Čomor: Uz sisanje vesla, prinuđeni smo i progutati čamac

Tekst je satiričnog karaktera, a svi događaji opisani u njemu nisu nimalo smiješni i bazirani su na stvarnim likovima i događajima.

Piše: Adnan Čomor za Radiosarajevo.ba

Imao sam ljeta 17 kada sam zaradio svoj prvi novac u životu. Prvi honorar, prvo radno iskustvo, i prvi osjećaj korisnosti u društvenom smislu. Otad, nisam prestao raditi. Šarao po agencijama i firmama, odrađivao gospodske studentske gaže (kako ovo moćno zvuči), dok nisam počeo da se bavim svojom profesijom, tamo nekad 2011. godine.

Imam pozamašno iskustva, nemam radnog staža, niti mi treba. Studirao sam ljude, kolege, klijente, sagovornike. Naučio sam prepoznati sposobne od onih koji su tu samo da budu negdje, i koji će čitav život ostati anonimni, pogotovo sebi anonimni.

Ono što sam naučio, i kroz milion i jedan primjer vidio jeste nepobitna činjenica da ljudi koji znaju raditi svoj posao, njima ne treba osam sati dnevno da bi ga završili. Ne trebaju im maratonski sastanci i vijećanja, brainstorminzi i koješta da bi uradili zacrtano.

Ljudi koji vole svoj posao, oni ne moraju raditi niti jedan dan u životu. Za moj pojam, to su u poslovnom smislu – sretni i sposobni ljudi. Opet, većina je onih koji ne znaju da rade ništa, pa se odluče baviti politikom. Valjda im je tu najbolje. Imaju životni moto ''...pišite šta hoćete, samo stavite što veću sliku...''. Vitalni su, ko nacionalni interesi, pogrešno koriste izraz "majorizacija" i imaju fotelje. Najcjenjeniji komad namještaja u našem Tamnom Vilajetu.

E upravo ti, opisani u pasusu iznad su nam formirali vlast. Pet mjeseci nakon izbora su formirali vlast. I to je sad kao vijest. Pet mjeseci uredno primljenih plaća, naknada, honorara, pet mjeseci nekakvih dogovora, sastanaka i vijećanja. Pet mjeseci svakodnevnih maltretiranja kad upalim TV ili otvorim novine, ili bilo koji portal... I kao trebamo biti sretni, sve se nogama u tur udarati od sreće, što se pet ili šest nesretnika rastalilo na državnom nivou.
Malo matematike i malo logike

Nisam nešto dobar s matematikom, ali prostom logikom, nije mi jasno kako će neki tamo, kojima je bilo potrebno pet mjeseci da se dogovore oko raspodjele, moći išta uraditi od obećanog za preostale tri i pol godine mandata.

U tom periodu, nemojte zaboraviti još jedne općinske izbore, gdje kompletne stranke sa svojim pulenima i jatacima maltretiraju svijet svuda po državi, pa taj period – teško da može ko uzeti kao konstruktivan. To je novih šest mjeseci nerada. Pa godišnje odmore koji traju po dva-tri mjeseca, i koliko to ostane produktivnog rada? A za svoj budući nerad, imaju već spremno objašnjenje: ''Mi moramo dovesti stvari u red, jer smo zatekli haos u administrativnom smislu koji je ostao od prethodne vlade''. Za to trebaju dvije godine minimalno, pa onda opet novi izbori.

Neko istraživanje je pokazalo da je prethodna vlast ispunila 2 posto obećanja za četiri godine. Ako me percepcija služi, to je ista vlast koja se ponovo ustoličila, uz nekoliko novih "likova", koji su tu – eto da bi bili tu, i da bi sve to bilo demokratski. A svima su im usta puna demokratije, konstitutivnih naroda, nekog boga, pa ga nazovite kako hoćete i naroda koji je prinuđen da "sisa vesla". Pa dobro, ljudi, ako sišemo vesla 20 godina, ne moramo čamac progutati.

Ako gdje prigusti, uvijek imamo spremne floskule da nešto nije u interesu srpskog/hrvatskog/bošnjačkog naroda, i Jovo nanovo.

Može glas, hehe pozz!

BiH je jedna velika rupa bez dna, u političkom smislu, i mislim da su izbori i sve što ide uz njih ubleha koja troši novac, a ne služi ničemu. Svakako su uvijek jedni te isti, isto pričaju, isto lažu, a ni sami pojma nemaju. Ni ne treba da imaju. Zato se i bave politikom. A treba i familiju, komšije i slične pozapošljavati i uhljebiti. Tako se godinama unazad formira glasačko tijelo. ''Pomogao mi je, evo X pored imena''.

Prije nego li će kolege s Radiosarajevo.ba objaviti ovo, čitam tekst ispočetka, i shvatam da sam opisao političke tokove u Bosni i Hercegovini u dvije kartice. To mi nije bila namjera kada sam otvorio komad virtuelnog papira, ali drago mi je što je otišlo u tom smjeru.

Satirično ili ne, svejedno je kako ko shvati. Ispisano svakako neće doprijeti do ljudi o kojima sam pisao, i kome je tekst namijenjen. Ne imenujem nikoga, jer nema potrebe. Ima ona izreka, koja kaže da vlast treba dati onome ko je ne želi, jer je samo taj neće zloupotrijebiti. Ali, kako da u Bosni nađeš nekog ko neće vlast, funkciju, službeno auto, telefon i sve što ide uz to? Zato se svi i bave politikom.

Za kraj, uradite sljedeće: dobro pogledajte lica ljudi koji su izabrani da sjede po zastupničkim klupama i raznoraznim ministarstvima, i recite mi, da li iko od njih ulijeva ikakvo povjerenje, i izgleda kao da zna šta radi? Teško, a?
Pa ko skont'o, skont'o. 

I ja, dok nisam zaboravio. Ima onaj vic, kaže ovako: zove stari drug jednog našeg političara, pomagao mu tokom kampanje, davao mu pare i traži sad da mu sina zaposli, friško nakon srednje škole. Kaže njemu političar: "Može, druže, taman imam jedno mjesto u parlamentu. Plaća četiri hiljade KM, sve osigurano."

Kaže njemu drug: "Ma nije ti on za toga, smotan je i brukat će te. De nešto niže". - "Ma možemo ga onda u kantonalni parlament, malo manja plaća, al' bit će mu ko u raju." Konta ovaj: "Ma nemoj ni to, kažem ti da je smotan. Daj mu nešto od osam do četiri, slobodan za vikend, PIO/MIO, kancelarija i to". Kad će ti političar njemu: "E za to, jarane, treba fakultet". 

Bio mi je smiješan ovaj vic prvi put. Sad baš i nije. Iz opisanih razloga.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.