Adnan Čomor: Kontam jučer, je l' ba mene neko zaje*ava?

Tekst je satiričnog karaktera, svi likovi su stvarni, a događaji su nam svakodnevnica

Probudim se ja jučer, u cik zore, negdje oko 11 prijepodne, i ko i svaki normalan čovjek – odoh tražiti prvo jutarnje svjetlo. Otvaram frižider, ima svega, a u hljebarniku/lebarniku/kruharniku nema hljeba/leba/kruha, ili odmila njimeta. Kontam, šta ću kako ću, valja poremetiti kompletnu rutinu, al' hajde. Što se mora, mora se.

Piše: Adnan Čomor za Radiosarajevo.ba

Odem ti ja u granap, rekoh prodavačici: ''Dobro jutro, dva hljeba molim vas...''. Kaže ti ona meni: ''Adnane, hljeb, bijeli...?'' Te ti ja ostah zatečen malo. Onda skontam da sam joj ispričao nekad prije dva mjeseca da sam na dijeti, i da ne jedem hljeb, alias njimet, a u krajnjoj nuždi, može samo crni.

No, kako nužda zakon mijenja, a ja sam bez posla ovih dana, govorim ti ja njoj: ''Daj mi bijeli hljeb, mora se od nečeg živjeti...''. Gleda mene ona poprijeko, gledam ja nju, kad će ti meni Hedija (pravo ime i prezime poznato redakciji); ''Adnane, ti si ono nevjernik, ne vjeruješ u Boga?''.

Mene ti tu nešto presiječe. Podno stomaka. Kontam, od svih mjesta u gradu, mene u lokalnoj piljari to da pitaju, a žena iza mene s punom korpom se već ibreti... te ti ja njoj: ''Jesam, kako znaš?''

Kad će ti Hedija: ''Nema bijelog hljeba za tebe. Ti znaš šta si, makar i ćafir neuzubillah. Da si makar taj ateista, a Bošnjak, tad bi moglo. Ministar bi bio.". Te ti ja put pod noge, i kući. Kontam u sebi, crni Adnane, kakva će još nesreća da te snađe. Ni ne naslutih.

Vratim se kući, bez hljeba, krenem da pravim kafu, kad nema kafe. Haj' nema veze, svakako moram do grada. Svratit ću do Haga (ime kafane, op.a), pa ću za obavezama. Obučem se, zovem taksi, nema taksija. Na autobusku stanicu, nema autobusa. I ja ti pješke. Popularnim Opel Tabanom.

''Kako je direktore, šta to radiš''?

Sretnem ovog taksistu iz naselja, rekoh: "Sudo lave, što nema taksija ni za lijeka?!" Kad će ti on meni: ''Pa ti nisi čuo da se danas zastupnici i ministri taksijem voze?'' - "Ma veze ti nemam druže, nisam još do novina i portala došao, što to ti ne radiš?" - ''Radim gdje ne radim, nego svratio po nota račune, od jutros sam dvije rate kredita sebi uplatio na njihova pravdanja.''

Te ti mene tu ponovo nešto presiječe. Podno stomaka, drugi put u sat vremena. Sjednem u Hag, gladan, bez kafe, bez zapaljene cigare, govorim Meši, da mi donese begovu čorbu i dupli espresso. Donese mi čorbu, bez hljeba. Gledam u njega, gledam u čorbu, pa opet u njega. Rekoh: ''Meša, de mi četvrtinu dones...'', kad će ti on meni: ''...si đe, odlazeći ministre, nisam te prepoznao...''. Te ti ja odustanem.

Zvoni mi utom telefon, majka me zove: ''Sine, gdje si to''. - ''U Hagu mama, reci...''. - ''Boga mi, nisi ni za boljeg. Samo sam čekala kad će te uhvatiti negdje''. Gledam u onaj telefon... Pročitam novine, vidim Haag traži da se Šešelj vrati, oni nešto deveraju po novoformiranoj vlasti. Ništa novo. Odoh ja ganjat ovo što sam krenuo.

Haj nekako ti ja odradim tu nazor rutinu, izlazim iz kafane, kad ono Tošo pod autom. - ''Kako je direktore, šta to radiš''? - ''Moj Brada, evo palim Zastavu od jutros, neće i neće''. Te ti mene tu opet nešto presiječe.

Sreća pa brzo kontam, a auta razlikujem po boji, pa prosuh jednu poluanegdotu: ''Tošo, jesi ti ibogati pravio Muhamedovu Zastavu''? - ''Mani me se dijete, ibogati''. Zovem Ismara u tom, trebamo se naći, kaže ti on meni: ''Brada, evo me u ovoj Sizifovoj ulici, pa naleti''. Kontam, gdje je sad to? Oni neki dan preuzeli vlast, nije valjda da su već izmijenjali imena ulica? Kontam opet, jarane, kad može Kolinda onolikog Titu skloniti s Pantovčaka, mogu kod nas i Titovu...

Upali mi se lampica, ko Zastava sa Šešeljom za volanom... Ferhadija je svako ljeto Sizifova. Dođu naki ljudi i guraju kamenje, pa ga vrate nazad, i tako svake godine. Lupih se po čelu, i nastavim po planu.

Svratih do trafike, nestalo mi nikotina, stanem u red, civilizirano. Ispred mene momak, možda drugi srednje, isto tako kupuje cigare. Zvoni mu telefon, kad se javi: ''...Eee, zovem te čim nešto završim...''.

Čudan neki grad, svi nešto završavaju, pa tako i ja s njima. Vratim se kasnije kući. Sve pozavršav'o. Pita ti mene sestra: ''Adnane, je l' tebe ko danas uhvatio na foru''? - ''Šta bona na foru''? - ''Pa, prvi april, Dan šale''.''Mani me se dijete, ibogati''.

Obično sam sve dosadašnje tekstove završavao sa ''pa ko skont'o, skont'o''. Poslije jučerašnjeg dana, mislim da nema potrebe. Nije mi više do zaje*ancije. 

Stara jedna mudrost, koju smo svi bar 100 puta čuli: Nemoj vruć vode! Eto podijelili ste se, ima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ima i ostalih. Ima ministarstava, zastupničkih fotelja i sve što ide uz to. Ima budžet. Sad odmorite jedno pet-šest mjeseci. Da se ne strunite. 

Odoh upaliti onaj reality show, gdje ližu banane, sipaju deterdžent u bazen, spavaju đuture, a plastike ima više nego li u Silikonskoj dolini.  Bar tu nema sekiracije.

Pa ko skont'o, skont'o. (Adnan Čomor, 2. april 2015.)

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.