Adnan Čomor i Tyler Durden u predizbornom remek-djelu: Fight Club!

Upozorenje: Ako čitaš ovo, obraćam se upravo tebi. Svaka rečenica koju zapamtiš je dio tvog života koji će trajati još mjesec dana. Da li je tvoj život zaista toliko prazan da se moraš prikloniti nekome ili nečijoj ideologiji – koja nije tvoja.

Da li si toliko bezličan i podložan autoritetu, da ti treba ''boja'' kako bi se osjećao bitnim? Da li misliš ono što ti je rečeno da misliš? Izađi iz svega toga. Napusti to što radiš, inače ti garantiram da ćeš postati statičan i još bezličniji nego si i do sada bio. Samo sam vas upozorio.

Piše: Adnan Čomor

Koliko možeš znati o sebi ako nikad nisi učestvovao u političkoj kampanji? Da li zaista želiš završiti kao nečiji ožiljak? Ovo je tvoj život, i završava onog trenutka kada se objave finalni izborni rezultati, htjeli vi to ili ne. Ali vi ste roba potrošna, koja će poslužiti svrsi, a onda će vas gurnuti na neku od polica gdje će te skupljati prašinu naredne četiri godine. Gospodo, pred vama se nalazi lista kandidata...

A prvo pravilo nametnuto raciom glasi: Ne pričaj o izborima. Drugo pravilo glasi: NE PRIČAJ O IZBORIMA! Treće pravilo izbora glasi: Ako neko vikne: STANITE... odmah ga odstranite s izborne liste. Četvrto pravilo izbora glasi: Samo tri kandidata mogu pobijediti. Peto pravilo: Po jedan predstavnik iz tri konstitutivna naroda. Šesto pravilo: Nema majica, nema zastavica, bilborda ili letaka s likovima i imenima stranaka. Sedmo pravilo: Borba i upiranja prstom traju i nakon izbora. Osmo, i finalno pravilo glasi: Ako si podlegao ovim do sada pravilima – IZGUBIO SI!

Vidim veliki broj mladih ljudi, obrazovanih (na ovaj ili onaj način), koji su podlegli izazovima bh. svakodnevnice. Bez nade, bez vjere u samog sebe, obukli su dresove, crvene, zelene, plave, žute, crvene i dobili su svoj broj. Broj koji im definira karakter i osobnost.

Izgubili su bitku sa samim sobom, i s izopačenim društvom, čiji legitiman član postaješ samo onog trenutka kada dobiješ stranačku/partijsku člansku kartu. Prije toga, bio si samo neko ko lovi u mutnom. Odjednom, imaš posao, imaš dvije-tri skraćenice ispred imena, imaš prosperitet, imaš svoje lice izlijepljeno po čitavom gradu. Živiš život poluslavne osobe, koju će neko zaokružiti kada datum dođe. A stvari koje posjeduješ, na koncu će posjedovati tebe.

I volio bih vidjeti izraz vašeg lica kada prvi put čujete riječi: ''Ti, mali, da šutiš, ja sam te ovdje i doveo''. 

Prvi dio: Opijenost!

Kada si novopečeni član političke stranke nikad nisi budan, a nikad ni ne spavaš. Ono što si ti trenutno je samo jedan alter ego koji ti je dodijeljen, da bi se osjećao bolje, i da bi imao prividno uvjerenje da ćeš promijeniti nešto.
Imam novosti za tebe. Nećeš. Nikad. Ne u ovom životu.

Ti si neželjeno dijete osoba koje su odlučile da razmišljaju svojom glavom, imaju svoje stavove, izvan nacionalnih torova. Moraš znati, moraš biti svjestan, da će izbori završiti. A ti ćeš biti alat manipulacije.

Ja sam mislio da podliježem, ne u smislu pripajanja – nego u smislu da ću oguglati. A onda je došlo moje vrijeme da govorim. Tri ili četiri dana nakon što su me kampanje počele izbacivati iz cipela. Kako mi je news feed na društvenim mrežama zatrpan raznim kandidatima i idejama koja žele promjene, shvatio sam da sam ljut. Toliko ljut, da će mi biti svejedno da li ću nakon svega postati mučenik – u kojeg će svi uperiti prst. Jeste. On je kriv.
Svi kandidati su isti. Nema razlike. Svi oni žele komad vlasti. Stalan posao, veze u institucijama, lobi, prijetnje, ucjene, podobne i podložne. Nema razlike. Da ne žele, ne bi niko od njih ni stajao nasmijan na plakatima. A ako su nasmijani tamo, znači da im je pravo dobro i sada.  Niste specijalni, i nećete promijeniti ništa!

Niste unikatna pahuljica koja će donijeti mir i blagostanje Bosni i Hercegovini. Isti ste raspadajući materijal kao i svi ostali kandidati i poslanici koje ćete za koji mjesec oslovljavati s ''kolega''.
Ne razmatrate mogućnosti da vas narod zapravo ne voli. Nikad nije htio na vlasti. Da vas zapravo mrzi. Ali to nije najgora stvar koja se može desiti. Jer, kako god, narod je budala. On bira ''manje zlo''. A pri tom ni ne misli da je time učinio zlo samom sebi.

Narod ne zna da je onaj listić na kojem ispod imena kandidata piše crnim markerom ''Sarajevo šampion'', ili ''Željo do groba'', zapravo samo stavio na hrpu onoj stranci koja vodi u toj izbornoj jedinici.

Narod ne zna da će one male stranke ući u koaliciju s velikim – koje ne volite, i da će suštinski postati njihova produžena ruka.

I bit će vas koji će se pitati: A za koga treba da glasam? Ne moraš. Tvoj glas neće promijeniti ništa. Sistem se ne može pobijediti. Sistem se ni ne može promijeniti zato što je duboko ukorijenjen u sve pore društva.

Uzmite novine – pisat će u njima ''Ja sam istina'', na plakatima će stajati ''prikloni mi se'', a ti ćeš vjerovati u sve to i ponavljati sebi u glavi: Ja sam slobodan, ja sam slobodan, ja imam pravo na svoje mišljenje.
Ti nisi izborni plakat. Ti nisi brojno stanje na svom računu. Nisi auto koje voziš (ili ćeš voziti, kad ti stranka pobijedi). Ti nisi sadržaj svog novčanika. Nisi ni te pantalone na peglu što nosiš. Ti si sve pjevajuća, sve plešuća – potrošna i već oštećena roba.

Ja sam slobodan na sve načine na koje ti nisi. I zato ovo sve i pišem. U veoma čudnom periodu u mom životu. Koji se ponavlja svake četiri godine.
Pa ko skont'o, skont'o.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.