Adnan Čomor i Kayser Soze čekaju smrt u Sarajevu

Za nedonošče zvano politika u Bosni i Hercegovini, ni đavo nema više trikova.

Prvi moj tekst koji je uredništvo portala Radiosarajevo.ba bilo ljubazno da objavi, a da pritom nije imalo veze sa sportskim temama, nosio je naslov Adnan Čomor i Tyler Durden u predizbornom remek-djelu: Fight Club. 

Piše: Adnan Čomor za Radiosarajevo.ba

Koristeći citate tog filma, prilagođene glasačkom tijelu, uz povremene satirične i ironične doskočice na strukturu vlasti, nisam bio ni svjestan da ću se nekoliko mjeseci nakon svega fokusirati na adaptiranje filmskih scenarija za govorno područje Bosne i Hercegovine.

Sada, nemam plan da prestanem, pa dok se boje ne rastope ili dok mi uredništvo portala ne kaže ''...sad je dosta''.

Dotad, koliko god se trudio da ne razmišljam o političkoj sceni Bosne i Hercegovine, u kojoj moje oči vide samo negativce, toliko mi ruka sama kreće da lista sadržaje, i pritišće linkove vezane za jedne te iste face, koje kao nešto rade, trude se da nešto naprave, ali im ''oni tamo'' i ''oni drugi'' ne dozvoljavaju. Pa tako nakon rundi pregovora, svi zajedno sjednu da se to pojede i popije, dok je jedina stvar da se pazi na odijelo i kravatu koja košta više nego li prosječan građanin zaradi za tri mjeseca jedne godine.

A prvi smo se znali narugati...

U genetski kod nam je usađeno da smo mi ti prvi koji će se narugati nekome. Govorim to jer se sjećam stanja od prije nekoliko godina, kada je Grčka bila naslovnica svih svjetskih relevantnijih magazina i medija, kada su bili sinonim za propalu ekonomiju, lošu vlast i katastrofalne rezultate na svim industrijskim poljima.

Sjećam se da je tadašnja struktura vlasti, ne zamjerite na pošalici, ista kao i ova danas što je, ismijavala Grčku, govoreći na raznoraznim sjednicama da pod hitno treba početi raditi u BiH, jer ''želimo da izbjegnemo grčki scenarij'' na svim nivoima vlasti, što uključuje i sve općine, kantone, županije, zaključno s federalnom podjelom države.

A eno, neki dan, održaše se izbori i kod njih. Pobijedila antikapitalistička stranka, na čijem čelu je prvi čovjek ikad u toj zemlji koji se nije zakleo na svetu knjigu. Ljudi formiraše vlast za manje od 24 sata, i odjednom postadoše primjer svijetu. A ista ta Grčka je imala masovne proteste, još su uz to ''trpjeli'' balkanske turiste svakog ljeta po bagatelnim ostrvima.

Čekajući smrt u Sarajevu

Mi već 100 dana nemamo vlast, po ko zna koji put od kako je BiH suverena država. Nije to toliko strašno, stvarno nije, pogotovo ne za ljude koji nisu očekivali ništa od rezultata izbora, jer ovako nama ''politički pluralizam'' vraća povjerenje koje su glasači, ponovno, dali istim ljudima, koje su kudili protekle četiri godine. 

Iako bih iskreno volio da se bosanskohercegovačka politička priča odigrava kao scenarij filma Čekajući smrt u Denveru, bojim se da to neće biti slučaj.  Od kompletne radnje i likova, imamo samo naziv filma. A čekamo smrt u Bosni i Hercegovini, Denver možemo sanjati.

Da pojasnim, samo po imenima likova u filmu, i jako kratko: Svetac, je čovjek kojeg nemamo. Franšizu imamo već 20 godina, ali računajte kao da nemamo u našoj situaciji. Gospodin Shh i Laki vjetar su nam glavni likovi na političkoj sceni, ali njihova imena dovoljno govore o njihovim sposobnostima. Samo šuti i pišaj niz vjetar. Kritični Bil je svakako onaj koji sve zakuhava, ali je predmet sprdnje, dok svi čekamo Čovjeka s planom, koji će zapravo ovim pomenutim prekratiti muke. I onda bi možda imali mogući aktuelni grčki scenarij, pa bi nam ko i svima bilo bolje.

Film čiju sam radnju i likove koristio izašao je 1995. godine. Te iste godine, izašao je jedan od najboljih akcionih trilera svih vremena The Usual Suspects, ili nama prevedeno Privedite osumnjičene.

Zašto naši osumnjičeni nikada nisu privedeni, ptice na grani znaju. Ono što je sigurno, jeste to da dok čekamo smrt u Bosni i Hercegovini, ni Kayser Soze se ne čini kao loša opcija. Kayser Soze je sam đavo. A najveći trik koji je đavo ikad izveo jeste da je uvjerio glasače da će izbori u Bosni i Hercegovini promijeniti nešto. A onda je jednostavno nestao. 

Bolji film nismo ni zaslužili

Umjesto dva navedena filmska klasika, mi smo osuđeni na režiju Michaela Baya. To je čovjek u čijim filmovima se ništa ne dešava, tek povremeno i nasumično auta i kuće se dižu u zrak, glavni likovi nešto tersaju jedan drugome, i sve se dešava zbog neke žene.

Čak i prosječni poznavatelji političkih prilika u Bosni i Hercegovini znaju koje su to žene kod nas najglasnije, a prosto nemaju utjecaja na radnji, ionako loših filmova koje Michael Bay snima i producira.

Jednu stvar još doduše imamo zajedničku s Bayom. Filmovi su mu užasno skupi. I skoro svaki ima nastavak. A našoj dubiozi nema kraja. Kao ni lošim filmovima Michaela Baya. Moždane ćelije koje se bespovratno gube gledanjem filmova pomenutog, na isti način propadaju kada pokušamo ozbiljno shvatiti ljude na vlasti. I one koji to hoće da budu.

Sad mi još pade na pamet, sreća pa se nisam referirao na Pasolinijev klasik 120 dana Sodome. Za sam kraj, ako ništa, pogledajte ove filmove, ako već do sada niste. Raja ne voli duge tekstove, a politička elita ne voli medije. Ni kritičare.
Ja više nemam snage. Sudija, sviraj kraj. Pa ko skont'o, skont'o.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.