Adis Draganović: Ja lijepa vakta za onog ko obraza nema

Ženo daj kokice, evo počelo je...

U jedno sam siguran, generacijama rođenim pred i u toku rata, zabave i igranja fakat nije nedostajalo. Što se može gladan siromah s četom vršnjaka zabaviti! Nikakve đakonije ne mogu zamijeniti pravljenje šatora u obližnjem šumarku ili spuštanje niz ulicu zimi na komadu najlona!

Piše: Adis Draganović za rubriku "Ja mislim"

Postratno sklapanje sitnica i shvatanje koje koga i zbog čega često me odvodilo u besane noći, a nekog realnog razloga da se time opterećujem nije bilo! U školi su nas naime učili da su sve ovozemaljske gluposti u glagolskom obliku perfekta. Da su ratovi, zli ljudi i dešavanja bila i ostala u nekom prošlom vremenu. Ponosno sam odrastao u modernizmu i globalizaciji, tačnije rečeno u demokratiji i kapitalizmu, misleći da je pravac ka boljem na otvorenom autoputu u najvećoj brzini.

Kada su tačno prva razočarenja dolazila do mene, nisam siguran, ali se sjećam da sam ih u velikom obimu na početku negirao i sputavao u nebitne stvari. 

Maštovit k'o Zdravko Mamić pred mikrofonom ili Stanija s kamerom pred ogledalom? Ma ni blizu, ali bi ti, buraz, na pomen ovih imena trebao pod hitno dati majstoru da ti propuše laptop, a ti malo otići sjesti sa svojima, jer čujem da su to neki fini ljudi.

Maštovit k'o dedo

Nego da završim misao, maštovit k'o moj dedo prvog kad dobije 300 maraka penzije pa nabaci onaj zmajevski osmijeh od uha do uha. Žurio sam kući posle druženja s jaranima da onako intimno sanjarim o šarenom svijetu, imao stotinu i jednu ideju! Neke ideje nisu čekale na mene pa su tako neki klinci iz Londona prošli mjesec već ugradili dinamo u patike i pune svoje mobače. 

Kao i moj dedo, 29 dana u mjesecu bez neke perspektive, evo tupim svoju mladost uzaludno, i pravo se brinem hoću li doživjeti u starosti da se bar jednom mjesečno nasmijem?

Svoje književne pokušaje i inženjerska dostignuća ću najvjerovatnije skafuljati da pomognem ženi ove kokice upržiti.

A počeo je ni manje ni više nego hladni rat pa da ga osejrim uz kokice jer to nije moj rat niti će bilo kakav rat biti moj. Cijena nafte je vaka-naka iz dana u dan, ja se prezirem kao što svijet danas prezire Izrael i govorim sebi: "Murate, tebe na svit donosit' još nećemo, a to što komšije pričaju da sam neplodan, evo znaj da lažu".

Nisam siguran šta me baci u ove teške boje? Imam jednu sijedu i sutra ispit gdje moram objasniti u detalje razlike motora i generatora!

A možda me ovo čekanje na odliv mozaka, ovaj mozgova malo uzdrmalo! Jedno znam, ja lijepa vakta za onog ko obraza nema.

Na kraju krajeva šta se imam toliko sekirati, ako je dotle došlo, napustaću sve i odoh svom rođaku Mujici u Urugvaj.

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.