Adila Salibašić: Mi koji mislimo da smo imali sreće...

Jutro naizgled kao i svako drugo – raspremanje, doručak, podjela kućanskih zadataka i pravac grad obavljati sve ono što sam tokom posljednjih šest mjeseci ostavljala „za raspusta“. Tako je to kada si prosvjetni radnik. Silazim niz Kralja Tomislava (danas ulica Koševo), masa ljudi ide pješke, na raskrsnicama policija blokirala saobraćaj. Tiho je, tiše nego obično. Počinje mi sijevati u leđima; stara boljka iz mladih dana podsjeća na sveopću prisutnost i prijeti... Postajem nervozna, pomalo i uplašena da će mi opet uzeti slobodu raspolaganja slobodnim vremenom kako mi volja.

Piše: Adila Salibašić

Mahinalno skrećem u desni dio Velikog parka svjesna da će i danas kroz Titovu proći kolona u suprotnom pravcu. Nisam znala da je to danas, nisam taj info pročitala na internetu preko kojeg održavam vezu sa vanjskim svijetom, ali u Sarajevu to jednostavno znaš, ili misliš da znaš. Upadam u tijesto, u kojem osjetiš samo tišine. Čujem samo cvrkut ptica koji me neodoljivo podsjeća na sarajevsko djetinjstvo.

Ne znam da li zbog sjajnog teksta pripreme za čas obrade  Selimovićeve „Tvrđave“ koji sam sinoć čitala razmišljam jesam li trebala dovesti stariju kćerku? Šta bih joj rekla? Šta joj inače govorim u zadnje vrijeme kada svako malo zapitkuje o ratu? Kako objasniti desetogodišnjoj djevojčici šta je to rat i smrt? Kako joj objasniti zlo koje se dogodilo, u nekoliko rečenica, a ne želiš zatrovati tu nevinu dušu a ipak želiš pojasniti jer trebaš, jer moraš, jer si roditelj, jer si profesor, jer je to dio tvog života, jer je to dio historije tvoga naroda, jer je to tu – ispred tebe.

Pljušte pitanja: A ko su ti ljudi? A šta im se dogodilo? A zašto su ubijeni? A ko ih je ubio? Zašto? Pokušavam voditi razgovor sa svojom kćerkom dok stojim između dva ostrva ljudi – nekakvi Ameri su tu sa moje lijeve strane, pričaju o vjeri, o svom preobraženju u ateiste, o simbolu bijelog cvijeta, deklarativno suosjećajno klimajući glavom na priču momka koji se nameće grupici kao  poznavalac prilika u BiH i dvojice momaka radnički obučenih sa moje desne strane koji dugo i strpljivo šute, sve dok ih taj engleski jezik ne iznervira.

„Ja ovih stranaca, došli da vide! A gdje ste bili kada je orilo sa svih strana?“, govori jedan drugom, a ja već vidim u kojem će pravcu nastaviti razgovor; te što niste pomogli, te što niste ovo ili ono...

„Glupi su ljudi, džaba sve. I pokvareni. Kao da je nas briga šta se u Ukrajini dešava? Većina ovih ljudi ni na vijestima to ne pogleda! A kada nam uvedu vize: Aj pomagaj, cijeli svijete! Kao da smo samo mi na kugli zemljskoj, kao da ni Bugarska nije skiknula. I pored svega što nas je zadesilo, mi nismo naučili kako da budemo ljudi.“

Vraćam se razgovoru sa kćerkom. Počinjem priču: Znaš, ja sam bila malo starija od tebe kada je rat počeo. Bila su to teška vremena; nismo imali hrane, vode, grijanja... Ipak, mi smo imali sreće jer smo živjeli u Sarajevu.

Ne razumije, kako to „imali sreće jer smo živjeli u Sarajevu“, a bio je rat i deda Mensur je tada umro? Ne želim joj objašnjavati da „imati sreće“ značiti da ti niko nije poginuo u ratu, jeste da su se rođaci spašavali od sigurne smrti preplivavajući Drinu, drugi stojeći tri dana na leševima, i da je deda Mensur umro jer nije mogao podnijeti da svojoj djeci nije mogao obezbjediti hranu i sigurno utočište, a nije ni znao šta mu je sa braćom, sestrama, njihovom djecom... Ne, nije to priča za nju. Okrećem priču kako rat ne valja, kako u ratu neki ljudi postaju zli i kako zaluđeni pogrešnim idejama drugim ljudima donose bol i patnju. Koristim priliku da joj po milioniti put ukažem kako mora učiti i misliti svojom glavom da ne bi postala jedna od njih i da mora naučiti boriti se protiv zlih ideja... Tu zastajem...

A kako se boriti?

Razgovor prekida talas bola koji prelazi i preko mene. Kamion je tu, vidim samo njega i pitam se koliko ih je sada unutra, pripremljenih za konačno počivalište. Muk, suze, a potom uzdasi. Vrijeme je stalo i ništa više nije bitno, i ništa više nema niti treba smisao. Ovo ne možeš pojasniti. Shvatam da sam nemoćna i da mi ni zanat profesora ovdje ne pomaže. Jer, jedno sam spoznala – da bi nekoga nečemu naučio, prvo ti to moraš u potpunosti shvatiti. Vremenom dorađuješ i prilagođavaš metode, ali suština je ista.  Kako učiti nekoga o nečemu što ni sam ne razumiješ? Kako shvatiti, kojim metodama, da su pojedini ljudi zli i da su tu, u tvojoj okolini možda i svaki dan?

Povorka kreće povlačeći za sobom tijesto. Popravljam naočale, gurajući ih dublje ka očima. Nastavljam hodati u prvobitnom pravcu. Život ponovo počinje da teče, bar tako misliš.