Prijetnja iz svemira zvana - otpad

Prošle sedmice, piše online izdanje renomiranog muzeja Smithsonian, ruska bespilotna letjelica za istraživanje MarsaPhobos-Grunt je pala negdje u Pacifik; bez obzira na male šanse, milioni ljudi diljem svijeta plašili su se da će im ova letjelica okončati sudbinu. Prošlog septembra, jednake brige stvorile su se nakon saopštenja da će ostaci satelita za istraživanje NASA-e također pasti negdje na planetu.

Ipak, eksperti upozoravaju da veća opasnost od slučajnog i povremenog objekta koji zaluta u našu atmosferu jeste ogromni oblak komada metala, otpalih dijelova satelita, raznih zavrtanja i remena, praznih potiskivača raketa..., koji pluta nevidiljivo oko naše planete. Nakon nekoliko dekada istraživanja svemira, oko naše planete danas plovi oko 500,000 komada umjetnog otpada. Ovo tzv. 'svemirsko smeće' predstavlja veliku opasnost za svemirske letove, komunikacijske satelite, ali i za sve ostalo što bi čovječanstvo htjelo pokušati u svemiru.

Zagađenje kao i svako drugo

„To vam je zagađenje kao i svako drugo. Imamo, na primjer, jezero Erie – ako je zagađeno ne može se koristiti“, objašnjava Paul Ceruzzi, kurator National Air and Space Muzeja. „Postoje orbitne putanje koje su sada pune smeća i ne možemo ih koristiti. Satelit bi na toj putanji bio udaren i uništen. Da stavimo letjelicu sa osobom na tu putanju, osoba bi bila ubijena.“

Oblak svemirske zagađenosti, piče Smithsonian, podsjeća na veliku gromadu otpada koja se nalazi u centru Pacifika – dovoljno daleko da je lako ignorišemo, ali dovoljno veliko da podsjeća čovječanstvo kako je nesposobno da kontroliše svoj uticaj na okolinu. Također, baš kao zakrpa okeanskog smeća, količina onog u svemiru počela se nagomilavati prije nego što smo znali da ista uopšte i postoji.


Smeće u Pacifiku

Nicholas L. Jonson, glavni naučnik u NASA-inom Programu za orbitalni otpad, objašnjava kako je prljanje svemira počelo još u ranim danima doba svemirskog istraživanja; problem je uočen u ranim '80-tim, te je NASA otada uspjela ubijediti međunarodnu javnost u pridržavanje osnovnih pravila za očuvanje naše atmosfere čistom.

Ipak, dva nedavna događaja su problem su dodatno produbila. Radilo se u slučajnom sudaru američkog satelita sa ruskim, te kineski anti-satelit test iz 2007, kada je Kina poslala uređaj koji je uništio njihov stari satelit za vrijeme. Dva incidenta stvorila su oko 5,000 komada otpada koji čine skoro trećinu u orbiti.

Mali incident = masovni problemi

Većina komada svemirskog otpada nalazi se na udaljenosti od skoro 2,000 kilometara od zemlje.

Naučnici upravo zbog toga strepe – mali incident može izazvati masivne probleme, što zbog sudara u orbiti, što zbog pada metalnih komada na zemlju. Pa je tako nauka počela sa istraživanjem rješenja ovog problema, međutim činjenica je da svi njihovi planovi zasada ostaju u domenunaučne fantastike, kako nam tehnologija nije ni blizu one koja bi mogla u svemiru uspješno hvatati male komade otpada koji se kreću brzinom od 27,000 kilometara (i više) na sat. Kako se radi o vrlo ozbiljnom pitanju, ističe Smithsonian, naučni imperativ je što prije iznaći (kakvo-takvo) rješenje.