Mudar trik kojim je tata od mene napravio ljubitelja knjiga sa 8 godina

Kada sam imao osam godina, knjige me nisu zanimale. Moj otac bio je odličan profesor (studentima preko dana, osmogodišnjaku uveče). Ovako je riješio taj problem.

Piše: Christopher Reiss, Fatherly

Nisam čak ni bio svjestan da pokušava da me natjera da čitam. Tek godinama kasnije sklopio sam cijelu priču.

Jednom sedmično, knjiga iz biblioteke samo bi se pojavila u mojoj sobi. Sve su bile različitih žanrova, neke napisane za djecu, neke ne. Ne mogu vam reći više, jer ih nisam čitao. Niko me nije tjerao. Samo sam se navikao na to da se pojavljuju (djeca prosto prihvataju svoje okruženje).

Nastavljao je. I nastavljao. Sedmicu za sedmicom. Mjesec za mjesecom. Jedino bi ponekad rekao “Samo baci pogled.”

Dok konačno nije uspio. Lav, vještica i ormar, od K. S. Luisa (Hronike Narnije). Strčao sam uzbuđeno niz stepenice brbljajući o ormaru koji vodi u snjženo kraljevstvo. Tata me nije pohvalio. Slušao me je poluzainteresovano. Ustao je i pri odlasku rekao “Imaj u vidu da je K. S. Luis posvećeni hrišćanin.”

I tako sam je pročitao. Nestala je i nije se pojavila nijedna nova knjiga. Pitao sam tatu, “Nema nove knjige ove sedmice?”

“Provjeri svoj ormar. On je prolaz u čarobno kraljevstvo.”

Čitav komplet Hronika Narnije čekao me je unutra. Bez pečata biblioteke – kupio ih je.

Sve sam pročitao za nekoliko sedmica.

Zatim su se pojavile Kapije vremena. Tata je skapirao da mi se sviđa klasična fantastika.

Isprobavajući na isti način, otkrio je da mi se dopada i naučna fantastika (Rej Bredberi, Artur Klark). Primijetio je da više volim britanske pisce.

Nije brinuo o tome čemu sam dorastao sa osam godina. Čitao sam knjige katastrofe kao što je Luciferov čekić, i distopijsku naučnu fantastiku poput Vrlog novog svijeta.

S devet godina već nisam prestajao da čitam. Do desete, pustio bi me da tumaram po biblioteci i pojavio bih se sa rukama punim knjiga.