Istraživanje: Pretili ljudi pamte slabije od svojih mršavijih prijatelja

Pretili ljudi pamte slabije od svojih mršavijih prijatelja, pokazalo je istraživanje čiji su rezultati objavljeni u časopisu Journal of Experimental Psychology piše Fena.

Istraživanje provedeno na 50 dobrovoljaca pokazalo je da je pretilost povezana s lošijim 'epizodnim pamćenjem', zahvaljujući kojemu se osoba može sjetiti scenarija iz prošlosti s početkom, sredinom i krajem. To je prirodan oblik pamćenja jer mozak na taj način lakše slaže sjećanja, a osoba svoj život vidi kao kronološki slijed događaja koja dijeli u poglavlja s obzirom na najvažnije događaje i prekretnice. 

Epizodno pamćenje vrsta je dugoročnog pamćenja koje se formira u dijelu mozga pod nazivom dorzalni hipokampus, a zaslužan je za autobiografska sjećanja, primjerice, sjećanje na zadnje druženje s prijateljima, ali i posljednji konzumirani obrok. Stručnjaci za pretilost sve češće proučavaju vezu između dorzalnog hipokampusa i epizodnog pamćenja jer se smatra da ima važnu ulogu u regulaciji prehrane.

Rezultati istraživanja pokazali su da je kod pretilih ljudi sjećanje na nedavni obrok manje snažno, zbog čega češće posežu za novim. U testu pamćenja sudjelovalo je pedeset osoba čiji je indeks tjelesne težine iznosio od 18 (zdrava težina) do 51 (vrlo pretile osobe). Trebali su 'sakriti' predmete u različita vremenska razdoblja i u različite situacije prikazane na kompjutorskom zaslonu. Kasnije se od njih tražilo da se prisjete što su sakrili, kada i gdje.

Pretile osobe imale su za 15 posto slabiji rezultat od mršavijih ispitanika iz istraživanja. Kod osoba s većim indeksom tjelesne težine zamijećena je slabija slikovitost kada je o pamćenju riječ, no nisu ništa zaboravile, rekla je za BBC dr. Lucy Cheke sa Sveučilišta u Cambridgeu. 

Istraživanje upućuje na to da slabije sjećanje na nedavno konzumiran obrok koji ostavlja slabiji trag u pamćenju debljih ljudi vjerojatno utječe i na njihovu slabiju sposobnost reguliranja količine hrane i obroka kasnije, zaključuje dr. Cheke.

Hormon gladi ima veliku ulogu u tome koliko hrane unosimo u organizam, no otprije je poznato da na to utječe i naš mozak. Uočili smo mehanizam po kojemu debljina potiče samu sebe, kaže dr. Cheke te dodaje da je koncentriranost na hranu prisutna kod svih ljudi, no da je izraženija kod pretilih.