Dr. Rajović: Djeca trebaju ići uzbrdo i nizbrdo, jesti čvrstu hranu i smijati se

Mnogi roditelji poznaju rad dr. Ranka Rajovića koji u regiji važi za jednog od najvećih stručnjaka za odgajanje djece. 

Ranko Rajović / Ekskluzivno: Savjeti najvećeg balkanskog eksperta za roditeljstvo

U intervjuu koji je dao za Zadarski.hr, dr. Rajović govori  o svom programu NTC čiji je cilj naučiti djecu da misle.

"Ako ne damo djetetu da ide uzbrdo i nizbrdo, skače, da se penje i spušta, da hoda po kosinama, mi sprječavamo razvoj važnih dijelova mozga i njegove regije neće se dobro povezati.

Postoji jedan biološki zakon. Živa bića koja se ne kreću su biljke, koje nemaju neurone. Sva ostala živa bića koja se kreću imaju neurone i kompleksni živčani sustav. To dokazuje da smo za kretanje stvoreni. Mozak se razvija u pokretu, i to najviše od druge do pete godine. Zato je tada ključno da se dijete kreće, a ne da sjedi u kolicima i da ga roditelji guraju. Ne mislim pritom samo na hodanje nego na sve kompleksne pokrete, trčanje, prevrtanje, skakanje, penjanje, provlačenje - to je posao djeteta.

Na pitanje koje greške najčešće rade roditelji kada odgajaju dijete, doktor kaže: 

"Svrstavam ih u tri različite kategorije: prezaštićivanje je prvo, kada ne dopuštamo djeci kretanje da se ne bi povrijedilo. Pod drugo ulaze sva ona djelovanja koja roditelji čine da bi sebi i njemu „olakšali“. Primjerice, kolica guraju do četvrte godine djetetova života, daju mu meku miksanu hranu jer je dijete brže pojede. Zadržat ću se na mekoj hrani jer taj je problem vrlo prisutan. Kad dijete dobije prva dva zuba, pomalo treba početi uvoditi tvrdu hranu. Kad s osamnaest mjeseci izrastu svi zubi, formiran je zagriz. Dijete u toj dobi već mora u potpunosti konzumirati čvrstu hranu. Znaju mi reći: 'Ali moje dijete ne želi jesti takvu hranu'. Moj je tada savjet da mu uistinu ne date taj obrok, neka pričeka sljedeći. Ako ovdje popustite, ne pomažete mu već štetite.

Evo koje su posljedice: Mekana hrana ne može aktivirati jezik kako treba, što je važno za razvoj govora. Djeca koja ne jedu tvrdu hranu pravilno ne razvijaju mišiće na obrazima i zbog toga im je teško izgovarati glasove P i B. Uz to, čvrsta hrana čisti zube, a mekana ne može, pa se stvara više karijesa. Kažu mi roditelji: "Pa što ima veze, to su mliječni zubi". Ali, kada izvadimo djetetu jedan mliječni zub, hrana automatski ide na stranu gdje ima više zubi jer je tamo zagriz jači. Jaki mišići tu više rade nego na drugoj strani. Zbog toga se može javiti estetski problem asimetrije lica. Ako ti jaki mišići na licu povuku i vratne mišiće za sobom, dolazi čak do poremećaja držanja tijela.
I nadalje, rješavanje problema dosade umjesto djeteta je treći problem koji želim naglasiti. Roditelji se samo trebaju sjetiti sebe kada su bili maleni, odnosno onoga što su radili kada su osjetili dosadu. Išli su sami tražiti društvo, vozili se biciklom i izmišljali nove igre. Danas dijete kad mu je dosadno uzima tablet, mobitel ili daljinski upravljač i pritiskom na dugme ulazi u virtualni svijet u kojem u trenu prestaje osjećati dosadu. To znači da smo dijete prepustili ljudima sa TV-a i videoigricama da mu kreiraju unutarnji svijet. Dosada je neugodno stanje, ali nam je potrebna da mislimo i budemo kreativni. Prije smo sami sebi rješavali taj problem dosade. I dijete ga samo mora naučiti, inače će s godinama postati frustrirano, i sve će mu trebati odmah i sad. Sve je više takve djece.

U radu s djecom, doktor koristi zagonetke. Zašto je to potrebno?

Učimo ih da povezuju informacije i razvijaju inteligenciju. Učimo ih da misle. Imam jedan slikoviti primjer. Godinama već održavamo NTC kampove na kojima sudjeluju djeca od četiri do dvanaest godina. Imao sam grupu djece od četiri do pet godina i njima postavio jednostavno pitanje.
„Ispred čega u stanu svaki dan stoje mama i tata i gledaju u to? Obično se nalazi na zidu. Obično više mama nego tata“.
Dječji odgovori su: TV, tapeta na zidu, slika, prozor...
Tek kad sam rekao da roditelji obično gledaju u to ujutro prije posla, rekli su točan odgovor - ogledalo.
To je jako interesantno, zašto dijete koje zna za ogledalo ne zna odgovoriti na ovo jednostavno pitanje? Zato što ih nitko nije naučio da misle!
Od deset današnjih najtraženijih zanimanja u svijetu, njih sedam ili osam nije postojalo prije desetak godina. To znači da moramo pripremiti djecu za poslove koji još uopće ne postoje. To je funkcija škole i obrazovanja, vrtića i roditelja. Zanimanja poput daktilografa ili radnika na pokretnoj traci nestaju, njih će zamijeniti roboti i kompjuteri. Čitava Europa je zbog lošeg obrazovnog sustava u problemu, stagnira, jedini tko napreduje je Istočna Azija, jer oni uče djecu misliti i povezivati informacije, a to se vidi po PISA testovima koji mjere funkcionalno znanje.

"Reproduktivno učenje je osnovna greška naših obrazovnih sustava. Predajem od Norveške pa sve do Grčke i svi koriste reproduktivno učenje. Neki ga pomalo smanjuju, neki su izbacili klasično ocjenjivanje, učenje pjesmica napamet i slično. S time se slažem, jer kao što sam već napomenuo, učenje napamet izaziva stres. Uzmimo za primjer stih iz jedne pjesme koji glasi: 'Mene moja duša boli'. Zamislite sada tu čitavu apstraktnu pjesmu koja se sastoji od dvadesetak sličnih stihova. Ja od djece tražim da stih nacrtaju jer tada će ga bolje zapamtiti. Slika se pamti petsto puta bolje nego tekst, a crtajući ga, djeca će naučiti obraditi informaciju".