Znate li šta je predmet na fotografiji: "Simbol prošlih vremena i nezaboravnih trenutaka u Sarajevu"

Da li ste znali da je riječ televizija smislio ruski naučnik Konstantin Dimitrijevič Perskij? On je, na Prvom kongresu o elektricitetu u Parizu 1900, spajajući grčku i latinsku riječ, tele (daleko) i visio (gledanje) smislio pojam televizija.

Međutim, nije bilo dovoljno smisliti ime, škot John Logie Baird postigao je prije skoro 100 godina - 25. oktobra 1925. ono što nikom do tada nije uspjelo: prenio je prvu televizijsku sliku na udaljenost od nekoliko metara. Načelo je postavljeno, trebalo ga je samo nastaviti dalje usavršavati, tako se uskoro tih nekoliko metara pretvorilo u nekoliko kilometara, a svi smo svjedoci kako je nastavilo dalje.

No, vratimo se naslovnoj fotografiji.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

"Težak kao tuč"

Da li se, možda, sjećate ovog predmeta? Ili ste uspjeli pretpostaviti o čemu je riječ?

Riječ je, naime, o TV stabilizatoru, uređaju bez kojeg se sredina prošlog stoljeća u Jugoslaviji nije mogla zamisliti. Bila je to sprava koja je regulirala napon struje koja ulazi u TV prijemnik i bila je je "teška kao tuč". Jedan od najpoznatijih proizvođača bila je slovenačka Iskra.

Inače, vlasnici prvog privatnog televizora u Jugoslaviji bila je zagrebačka porodica Čemer, a kupila ga je "glava obitelji", baka Danica.

A, mi danas donosimo priču koju je na društvenim mrežama, uz fotografiju čuvenog stabilizatora, objavio Naser Husić, tumač znakovnog jezika, i koja je naišla na odobravanje mnogih, probudivši nostalgiju i sjećanja na neke bezbrižne dane mladosti: 

"Bilo je to vrijeme, negdje krajem sedamdesetih, u Sarajevu, kada su ulice mirisale na pečeni kesten i ugalj iz dimnjaka, a zime su bile oštre, s debelim snijegom koji bi prekrivao kaldrmu na Baščaršiji. U to doba, crno-bijeli televizori bili su pravo čudo tehnike, gotovo svetinja u svakom domu. U našem sokaku na Alifakovcu, u maloj kamenoj kući s drvenim prozorima, moj dida je imao stari "Iskra" televizor, koji je stajao na počasnom mjestu u dnevnoj sobi, prekriven čipkanim miljem koji je nana sama heklala. Ali, taj televizor nije bio samo ekran – bio je ritual, a uz njega je dolazio i nezamjenjivi TV stabilizator, onaj težak, zujavi metalni sanduk koji je trebalo uključiti prije nego što se slika pojavi.

Sjećam se kako je dida, svaki put kad bi se približavalo vrijeme za Dnevnik ili fudbalsku utakmicu, ustajao s fotelje, mrmljajući nešto o "nestabilnom naponu", i palio stabilizator. Taj uređaj je imao svoje ćudi – trebalo mu je par minuta da se "zagrije", a zvuk koji je ispuštao bio je poput tihog pjevušenja starog motora. Dok smo čekali, Nana bi donijela tanjir s vrućim kolačima, obično pitu od jabuka ili kiselicu, a mi, djeca, bismo sjedili na sagu, nestrpljivo zureći u ekran na kojem bi se polako pojavljivala slika, isprva mutna, s onim poznatim "snežnim" šumom, dok dida ne bi fino podesio antenu na krovu ili, češće, udario televizor par puta po strani.

Stara kuća na Alifakovcu

Te večeri su bile posebne. Komšije bi se okupile, jer nije svako imao televizor, a kamoli stabilizator koji bi spasio uređaj od čestih nestanaka struje ili skokova napona. Sjećam se komšije Hasana, koji je donosio svoju stolicu i sjedao pored didinog prozora, jer je tvrdio da "bolje vidi ako je bliže". Smijali smo se, pili čaj iz onih malih staklenih šolja a Sarajevo je, barem u tim trenucima, bilo kao veliko, toplo domaćinstvo. Kad bi počela utakmica Željezničara ili Sarajeva, ulica bi utihnula – samo bi se čuo povremeni krik oduševljenja ili psovka kad lopta ne bi otišla gdje treba.

Stabilizator je bio više od uređaja; bio je simbol tog vremena – vremena kad smo se veselili malim stvarima, kad je trebalo strpljenja, ali i zajedništva. Danas, kad pogledam moderne televizore, tanke kao list papira, i struju koja rijetko izdaje, osjetim laku nostalgiju za tim zujanjem starog stabilizatora, za naninim pogačicama i didinim mrmljanjem dok podešava sliku. Sarajevo je tada bilo drugačije, možda jednostavnije, ali puno topline. I kad god prođem pored neke stare kuće na Alifakovcu, još uvijek mi se čini da čujem taj tihi zuj stabilizatora i osjetim miris kiselice jabuke iz nanine kuhinje."