Ispovijest uglednog doktora: Nisam vjerovao u život nakon smrti, a onda...

Parti je godinama bio vodeći anesteziolog u bolnici Bakersfield Heart Hospital u Californiji, a tokom tog perioda se naslušao različitih priča pacijenata koje je lično "uspavao", a oni su mu kasnije ipak mogli prepričati svaki detalj operacije.

"Po svim parametrima, pacijent na stolu ispred mene je bio mrtav. Njegovo je srce stalo, iz tijela je izvađena krv i nije mogao samostalno disati. U pitanju je zapravo bila procedura tijekom koje se krv zamjenjuje hladnom tekućinom kako bi se zaustavile sve tjelesne funkcije, a kirurzi dobili vremena da pokrpaju glavnu arteriju na pacijentovom srcu. Iznimno opasna, no operacija je ipak bila uspješna, a kako sam lično uspavao pacijenta, tako sam bio uz njega i kada se, srećom, kasnije probudio. Nasmiješio se i zaključio da je lebdio iznad svog tijela tokom operacije, a zatim mi do u detalje precizno opisao sve što je vidio. Sve je bilo tačno, bez iznimke. U 25 godina karijere to mi nije bio jedini takav pacijent, ali uvijek sam svjesno ignorirao to što su mi govorili", počinje svoju priču Parti.

Doživljaje svojih pacijenata uspješno je ignorirao sve dok i sam nije doživio isto. Dijagnosticiran mu je, naime, rak prostate i morao je na operaciju, no stvari su se zakomplicirale i umjesto relativno rutinskog zahvata morao je u kratkom periodu pet puta "pod nož", piše Index.hr. Kada mu je posljednji put naglo skočila temperatura uz snažne bolove u abdomenu, znao je da je u pitanju infekcija i da će morati ponovo na operacijski sto, ali nije očekivao ono što je uslijedilo.

"Zaspao sam, a već u sljedećem trenutku sam shvatio da ipak zurim u strop. U želucu mi je bio isti osjećaj kao da turbobrzim liftom jurim prema 20. katu nebodera. Polako mi se vraćala svijest i gledao sam kako se zapravo približavam glatkoj površini stropa. Pogledao sam dolje i vidio vlastiti abdomen, otvoren. Čuo sam anesteziologa kako priča prosti vic, a svi su se u sali nasmijali. Osim mene, naravno. Nije mi bilo jasno gdje sam, ali nekoliko trenutaka me lovila panika da će, šta god me drži u zraku, popustiti i da ću pasti s visine. S vremenom sam se opustio i počeo promatrati što se zbiva", započinje svoju ispovijest Parti.

"Malo po malo shvatio sam da je moja perspektiva mnogo šira. Uz operacijsku salu, istovremeno sam mogao vidjeti i moju majku i sestru kako sjede na sofi u našem dnevnom boravku u New Delhiju, hiljadama kilometara dalje, gdje sam odrastao. Vidio sam sve detalje i zapamtio svaki djelić razgovora. Vani je bilo hladno, a njih dvije su se upravo dogovarale da bi trebale skuhati juhu od leće. Istovremeno, ljekar koji me operirao je zaključio da sam u groznom stanju, a mene je uhvatio strah."

U tom trenutku pomislio je da je već mrtav i uhvatila ga je panika. U strahu koji ga je preplavio shvatio je da su obje scene odjednom nestale u tami.

"S desne strane čuo sam vriskove boli i patnje. Uvučen sam u njih i dospio na rub kanjona ispunjenog plamenom. Nosnice su mi se napunile dimom i smradom spaljenog mesa. Znao sam da sam na korak od pakla. Pokušao sam otići, ali tada sam začuo glas: 'vodio si materijalistički, sebičan život'. Znao sam da je u pravu i posramio sam se. Tokom karijere sam naime izgubio suosjećanje prema pacijentima i to je bila istina", objasnio je Parti i prisjetio se očajne žene kojoj je suprug umirao od raka pa ga je došla moliti za savjet.

"Riješio sam je se pod isprikom da imam previše posla. Mislio sam samo na sebe i dok sam stajao na tom rubu pakla, znao sam da glas ima pravo. 'Bože, molim te, daj mi još jednom priliku', rekao sam i istoga trenutka vidio svoga preminulog oca. Izgledao je 30 godina mlađe no što je bio kad je umro. Uzeo me za ruku kao dijete, zagrlio me, utješio i odveo od paklenog kanjona. To je bilo prvi put da me tako zagrlio u životu", prepričava Parti, koji se ipak i u tom trenutku bojao da će ga otac udariti, kako je to često činio za života.

"Ljubav je najvažnija stvar u životu. Neka te ona vodi dalje", rekao mu je otac, dok je neki glas ponavljao da su "sitnice najvažnije".

U nastavku izvantjelesnog iskustva ušao je u tunel u kojemu je sreo svoje brojne pretke, uključujući svog djeda. Ponovo je, tvrdi, proživio i neke trenutke svoga djetinjstva, a kako je napredovao tako je tunel postajao sve sjajniji.

“Vidio sam svijetlećeg lika, visoko gore, koji nije imao ni muška ni ženska obilježja. Počeo je telepatski sa mnom razgovarati i objasnio mi je da moram početi pomagati ljudima koji pate od ovisnosti, depresije i kroničnih bolova. Trebao sam ostaviti karijeru anesteziologa i baviti se spiritualnom medicinom", tvrdi liječnik.

Potom je, tvrdi, upao u gustu bijelu maglu, zaboljele su ga oči, a kada ih je ponovo otvorio našao se na intenzivnoj njezi. Očekivano, kaže, nitko od osoblja mu nije vjerovao, čak ni kada je prepričao sve detalje s operacije - baš kao što ni on ranije nije vjerovao svojim pacijentima.

Ipak, obitelj mu je vjerovala i podržala ga je u promjeni karijere. U sljedećim se mjesecima oporavio, prodao skupe automobile i sa suprugom uselio u upola manji dom te se, šokiravši bivše kolege, posvetio drugoj vrsti liječenja. Svoja je iskustva opisao u knjizi, a danas zarađuje mnogo manje, no kaže da je sretan što je mogao vlastitog sina podržati u odluci da odustane od medicine na korak diplome i posveti se karijeri koja ga je doista zanimala.