Je li riješena jedna od najtežih zagonetki u fizici: 'Nešto ozbiljno nije uredu s našim shvatanjima"
Astronomi su upotrijebili svemirske teleskope James Webb i Hubble kako bi potvrdili jednu od najtežih zagonetki u fizici: to što se čini da se svemir širi zbunjujuće različitim brzinama, ovisno o tome kamo gledamo.
Ovaj problem, poznat kao Hubbleova napetost, može preokrenuti, pa i postaviti naglavce kozmologiju kakvu poznajemo danas.
Prije pet godina mjerenja svemirskog teleskopa Hubble potvrdila su da zagonetka doista postoji. Još preciznija mjerenja prošle godine teleskopom James Webb potvrdila su Hubbleova mjerenja.
Lijepe vijesti iz GRAS-a: Tramvaj od Ilidže do Baščaršije ponovo u funkciji
Rezultati su u u međuvremenu tri puta provjereni, pa je mogućnost da je riječ o pogrešci prilično mala. Studija, objavljena u časopisu Astrophysical Journal Letters, sugerira da vjerojatno nešto ozbiljno nije uredu s našim razumijevanjem svemira.
Glavni autor studije Adam Riess, profesor fizike i astronomije na Sveučilištu Johns Hopkins, dobio je 2011. godine Nobelovu nagradu za fiziku - sa Saulom Perlmutterom i Brianom P. Schmidtom - za otkriće tamne energije 1998. godine, tajanstvene sile koja stoji iza ubrzanog širenja svemira.
Trenutno postoje dvije glavne metode za određivanje Hubbleove konstante, vrijednosti koja opisuje brzinu širenja svemira. Prva uključuje proučavanje sićušnih fluktuacija kozmičke mikrovalne pozadine (CMB), drevnog relikta prve svjetlosti svemira proizvedene samo 380 hiljada godina nakon Velikog praska.
Čudesno otkriće: Da li napokon znamo šta je "upalilo svjetla" na početku svemira?
Između 2009. i 2013. astronomi su je mapirali pomoću satelita Planck Europske svemirske agencije, a Hubbleovu konstantu postavili na približno 67 kilometara u sekundi po megaparseku.
Druga metoda koristi pulsirajuće zvijezde koje se nazivaju varijablama cefeida. Zvijezde cefeide umiru, a njihovi vanjski slojevi plinovitog helija rastu i skupljaju se dok apsorbiraju i otpuštaju zračenje zvijezde, zbog čega povremeno trepere poput dalekih signalnih svjetiljki.
Kako cefeide postaju svjetlije, one pulsiraju sporije, dajući astronomima mogućnost mjerenja njihove apsolutne svjetline. Uspoređujući ovu svjetlinu s njihovim opaženim sjajem, astronomi mogu ulančati cefeide u 'ljestve kozmičke udaljenosti' kako bi zavirili sve dublje u prošlost svemira, prenosi Tportal.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
