Zvijezda 'Maratonaca' i 'Ko to tamo peva' od glume je više volio jedino kafanu

Srbijanski glumac Danilo Bata Stojković ostao je upamćen po legendarnim ulogama u filmovima koje i danas vole sve generacije. Gledali smo ga u "Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug" i "Balkanskom špijunu", a imao je i vrlo uspješnu pozorišnu karijeru.

Stojković je rođen u Beogradu i vrlo brzo počeo se zanimati za glumu. Nije bio zainteresiran za školu, osim za čitanje knjiga i recitiranje pa je dva puta pao razred. No, već kao tinejdžer znao je da želi biti glumac pa je tako upisao akademiju u Beogradu.

Već kao 20-godišnjak pojavio se u filmu "Izdajnik", no na početku karijere posvetio se kazalištu. Prvo je radio u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, no 1962. prelazio u Atelje 212, u kojem je ostao do kraja i u kojem je odigrao neke od legendarnih uloga. "Profesionalac" Dušana Kovačevića predstava je koju je igrao desetljećima, a ujedno je i posljednja predstava koju je odigrao u životu, piše 100 posto.

U sedamdesetima igrao je u filmovima "Jutro", "Kužiš stari moj" i "Čuvar plaže u zimskom periodu", ali osamdesete su bile period u kojem je ostvario najbolje uloge. Snimio je "Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug", "Varljivo leto '68", "Balkanski špijun", dok je u devedesetim bio u "Crnom bombarderu", "Undergroundu" i "Ranama".

Govorilo se u vrijeme njegove najveće popularnosti kako nije u dobrim odnosima s kolegom Pavlom Vuisićem, ali on o tome nikad nije pričao. Štoviše, nije volio davati intervjue ni pojavljivati se u javnosti uopće.

"Tvrdnje kako su on i Pavle Vuisić bili u lošim odnosima najobičnije je tračanje. Bilo je svašta između njih, ali ništa negativno. U 'Maratoncima', kad su snimali scenu u kojoj ga Pavle udari daskom po glavi, dogodilo se to da ga je nenamjerno, u ne znam kojem ponavljanju, zaista i lupio iz sve snage. S druge strane, dok su radili 'Ko to tamo peva', Pavle mu je spasao život. Kadar u kojem Bata pliva u mutnoj i ledenoj Tisi bezbroj puta je ponavljan. Naime, on bi otplivao do sredine rijeke, a Boža Nikolić ga je snimao pri povratku na obalu. Kako je bilo hladno, jedva su pronašli jedno gumeno odijelo, točnije gornji dio, u koje je Bata mogao ući. Od silnog napora zbog plivanja kroz mulj do koljena, njemu je pozlilo jer ga je odijelo gušilo.

Tada je Pavle, koji je vrsni poznavatelj rijeke, uskočio u vodu, izvadio nož i presjekao to gumeno odijelo kako bi Bata došao do zraka. Glumci su između sebe uvijek imali razne zezancije, nitko se nije ljutio i nije bilo svađa. Posvađaju se, jedni drugima svašta kažu, ali to nije proizilazilo iz mržnje, već iz vruće atmosfere. Malo popiju, porječkaju se i poslije kao da ništa nije bilo", ispričala je njegova supruga Olga.

Nju je također upoznao u kazalištu, zajedno su bili više od 35 godina, a vjenčali su se desetak godina prije njegove smrti, kad je on već bio bolestan.

"Upoznali smo se u kazalištu, u zgradi Borbe. Ja sam ih sve s klase prvo preslušavala, a onda gledala njihove diplomske predstave. Tako smo se združili. Ja sam upisala pravo koje na kraju nisam završila. Moja rođakinja radila je na garderobi u kazalištu, a kad ona nije mogla raditi, mi djeca smo je mijenjali. Tako sam se zaljubila u teatar. Počela sam od garderobe, bila razvodnica i došla do scene, a fakultet sam okačila mačku o rep. Najbolji životni fakultet je život u kazalištu, a mi smo tamo bili više nego kod kuće", rekla je Olga, koja kaže kako je Stojković bio vrlo tradicionalan, a vrijeme je, osim u kazalištu, najviše volio provoditi u kafani.

"Volio je društvo. Za njega je teatar bilo na prvom, kafana na drugom, a kuća tek na trećem mjestu. Ponekad sam i ja sjedila s njim u kafani, a kada bi mi se prispavalo, samo bih ga pogledala, a on bi rekao: 'Samo ti idi, ženama je mjesto u kući.' To je radio u šali, da bi ispao autoritet pred društvom. Njegova omiljena pjesma je bila 'Stani, stani, Ibar vodo', a znao je i mnoge stare izvorne pjesme. Kada muzičari ne bi znali neku pjesmu, on bi im je otpjevao, a onda bi tražio da mu plate za trud. Inače, bio je široke ruke, častio je sve žive - konobare, muzičare, policajce i svi su ga obožavali", rekla je Olga.

Osvojio je sve važne nagrade u karijeri, od Zlatne arene do Sterijine nagrade i Dobričinog prstena za životno djelo, jedne od najvažnijih srpskih nagrada u kulturi.

Osim što je volio popiti, pušio je tri do četiri kutije cigareta dnevno, a zbog toga je imao probleme sa srcem. Kasnije je obolio od raka, od kojeg je i preminuo, no cijelo je vrijeme radio.

"Imao je devet operacija, ali odlazak na predstave naprosto ga je dizao. Nikoga nije ni pitao može li otići iz bolnice već je sve moralo biti gotovo do predstave. Svog posljednjeg 'Profesionalca' odigrao je 13. februara, bili su tu neki slovenski studenti koji su ga željeli vidjeti. Jedva je izdržao, ali je ostao do kraja.

Prije tog, 5. februara izveo je 300. 'Korešpodenciju', a 15. februara ponovno je ušao u bolnicu, dok je 16. sahranjen", rekla je Olga.