Zlato za nepostojeću državu: Kako je "Izgubljeni Dream Team" probudio bolne emocije
Dokumentarni film Izgubljeni Dream Team donosi nikad ispričanu priču o jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji koja je 1991. godine na Europskom prvenstvu u Rimu osvojila zlato i stala na postolje, gledajući zastavu i slušajući himnu svoje države - koja je prestala postojati tri dana ranije.
Ispričan iz perspektive trenera i ključnih igrača, Izgubljeni Dream Team pruža uvid u unutrašnji svijet tima koji je simbolizirao zajedništvo i snagu jedne nacije, čak i dok se ona raspadala pod teretom nacionalizma, političkih previranja i nadolazećeg rata.
Prekretnica i odrastanje
Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Žarko Paspalj, Jurij Zdovc, Velimir Perasović, Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Dušan Ivković i drugi članovi ove zlatne generacije iznose intimne ispovijesti nakon što su svjedočili historijskom raspadu.
Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore
Poslije festivalskih projekcija u Puli i Sarajevu, te premijera u Zagrebu i Beogradu, Izgubljeni Dream Team je prošle sedmice krenuo s redovnom kino distribucijom. Više o filmu i porukama koje on nosi za portal Radiosarajevo.ba otkrio je reditelj i scenarist Jure Pavlović.
"Rekao bih da je to poznati sportski uspjeh koji je u odnosu na sva ostala prvenstva i prije i poslije bio najmanje popraćen i najmanje spominjan. Film objašnjava zašto je to tako, što je vrlo jednostavno. Zapravo, tokom tog šestog mjeseca 1991. kada se to prvenstvo igralo, paralelno s njim zemlja se raspala. Hrvatska i Slovenija su se osamostalile i već je krenuo rat. To je naravno potisnulo u drugi plan ta sportska dešavanja.
Mustafićev "Paviljon" od danas u kinima širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske
Ono o čemu film govori i što prati je kako u tim historijskim događajima reagira jedan tim sastavljen od igrača različitih nacionalnosti i sada različitih saveznih republika koje su postale nove države, kako oni u tom trenutku kada se sve raspada reagiraju međusobno i kakav je uopće njihov odnos prema tome što se vani dešava, koliko uopće oni mogu utjecati na takve nekakve događaje", rekao je Pavlović za portal Radiosarajevo.ba.
Posebno interesantno bilo je saznati kako su igrači doživjeli sve to što se dešavalo uporedo dok su oni grabili ka europskom zlatu.
"Za njih je to bilo veoma emotivno. Imaju dosta živa sjećanja, prvenstveno zato što je za sve njih to bila neka prekretnica. Moramo znati da su to bili jako mladi i bezbrižni momci koji u principu nisu bili nešto posebno zainteresirani za politiku, koji su živjeli u svom balonu, najbolji košarkaši na svijetu koncentrisani apsolutno na košarku i na neke stvari koje vole - mladalački život, djevojke...
To tad je bilo malo drugačije razdoblje gdje nije bilo interneta, informacije su puno sporije kolale i možda je to isto jedna razlika u odnosu na današnje vrijeme. Oni su ipak do tog prvenstva na neki način bili dosta izolirani od stvari koje su se dešavale. Naravno da su nešto znali, ali niko od njih nije vjerovao da će na kraju doći do toga do čega je došlo i zapravo je to prvenstvo 1991., taj neki događaj gdje su oni od mladih dječaka nesvjesno došli u situaciju da počnu razmišljati o politici i izjašnjavati se, bio početak neke druge faze života, gdje su jednostavno morali odrasti i u tom nekom političkom smislu", objasnio je Pavlović.
Mnogi su se prepoznali u toj priči, što potvrđuje i jedno Pavlovićevo iskustvo sa Sarajevo Film Festivala.
"Baš nakon projekcije u Sarajevu mi je prišao jedan gospodin i rekao mi da je u principu imao slično iskustvo samo što se to desilo 1992. gdje je on dotad imao jedan bezbrižan život, prijateljstva i kad se sve to počelo mijenjati, njemu se život vrlo brzo promijenio.
Vjerujem da je to stvar gdje se ljudi s ovih prostora mogu dosta poistovjetiti, pogotovo što se to dogodilo zbog nekih eksternih razloga", istakao je Pavlović.
Osnovna ideja
Dok je radio na filmu, Pavlović se susretao s brojnim izazovima, ali je, kako kaže, uspio realizovati prvobitnu ideju.
"Film je od razvoja trajao 11 godina. To su bili neki usponi i padovi. Kad smo počeli snimati, trebalo je sve njih okupiti, što je isto trajalo nekoliko godina. Bilo je i produkcijskih problema. Raditi sportski film je inače dosta skupo jer se ovisi o pravima za arhivu, što je inače u vlasništvu velikih sportskih organizacija.
Svi ovi prostori su jako siromašni s tim fundusom, tako da je bilo jako puno manuelnog rada, ali ono što je zanimljivo je da se osnovna ideja i ono što sam zamišljao na početku filma izrealiziralo do kraja. I te njihove reakcije od prvih razgovora pa kasnije kad su se otvorili i uspjeli to prenijeti - osnovna ideja i razmišljanje je uvijek ostalo isto. Da pogledam prije 10 godina šta je ideja filma i kakav je film nastao, rekao bih da je jako sličan", kazao je Pavlović.
Premijerna prikazivanja u Puli i Sarajevu izazvala su snažne reakcije.
"Bilo je jako emotivno. Film je i i u Puli i u Sarajevu bio među prvim po posjeti publike. Publika je jako dobro reagirala. I sad na premijerama isto u Zagrebu i Beogradu bile su - standing ovation.
Ljudi jako emotivno doživljavaju film jer mislim da govori o nečemu što je za jako puno njih bolno i emotivno iskustvo, i mislim da se vrlo dobro poistovjećuju s tim igračima, dešavanjima i reakcijama kakve su oni imali u filmu u odnosu na to što se dešavalo.
Mi smo presretni i stvarno mislimo da će film imati ne samo dobru kino distribuciju, nego da je jedan od onih filmova koji će zapravo živjeti dugo godina", zaključio je Pavlović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
