Sva čuda svijeta

''Ta će Marquez'', ili kako smo svi skupa postali jedno veliko Nevesinje? 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kad su svi svjetski mediji prošloga mjeseca objavili da je umro veliki pisac Gabriel Garcia Marquez, prva stvar koju sam pomislio je kako je otišao neko ko je znao pričati priče. Ništa drugo: ni uspjeh, ni karijera, ni karizma, ni globalni značaj njegovih djela nije pokrenulo moje emocije. Samo saznanje da odlazi velemajstor priče. Možda je u životu tako da svako u pojedinim detaljima vidi ono za šta je suštinski vezan, i kao što bi rekao još jedan veliki pričač, Ernest Hemingway, smrt svakog čovjeka umanjuje tebe, jer nijedan čovjek nije otok, obuhvaćen je u čovječanstvu.

Nekako istovremeno s odlaskom velikog brkatog Kolumbijca, pojavila se “inicijativa” (kakva besmislena, ali funkcionalna riječ!?) da Nevesinje, mjesto u istočnoj Hercegovini, prema šest osnova može ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Novinarka Radio-televizije Republike Srpske u svom je prilogu zadivljeno gledala svog kolegu istraživača, koji je sasvim uredno podastro sve “argumente” zbog kojih bi ovo mjesto, nekad poznato kao vazdušnja banja, moglo ostati zapisano u svjetskoj knjizi (uglavnom bizarnih) dostignuća.

Pa, idemo redom: navijači Crvene zvezde, su na brdu Velež (he,he) izgradili kako tvrde najveći grb na svijetu jednog fudbalskog kluba. Grb se prostire na 21000 kvadratnih metara, a kako tvrde domaćini “novinari CNN-a koji su bili prošle godine su ostali zapanjeni, i tvrdili su da je to najveći grb na svijetu”. Dalje, negdje u okolini zabilježeno je da je mještanin pronašao gljivu tešku 15,7 kilograma. Fotografija pokazuje džinovski smeđi klobuk veličine ogromne sinije, koju dvojica ljudi pokušavaju obuhvatiti, i sve to skupa, pogotovo nekome ne do kraja verziranom u gljivarstvo, izgleda kao sasvim razuman argument da se dobaci do čuvene knjige rekorda. kad su Kinezi objavili da su svoju gljivu od 15 kg ugurali u Guinnessa, Nevesinjci su se malo počešali po glavi, jer je njihova gljiva veća. 

Japanac i Sabonis

Upoređujući vijesti iz svjetskih medija s lokalnim čudima, kolega Dragan Grahovac, kako se zove lokalni majstor - istraživač fenomena, došao je i do otkrića da je Japanac Kimura proglašen najstarijim stanovnikom Planete, a imao je u odnosu za Baku Kolakušu, izvjednu Maru Sladoje – “tričavih” 116 godina. Ako je vjerovati grobnom mjestu babe Mare, ona je imala 119 godina, što je čini(lo) najstarijom “stanovnicom Planete ikada.” Nakon tog “tibetanskog” iskustva o dugovječnosti, Nevesinje nudi i jedno “amazonsko”: najduži poskoci u, kako tvrde ofidiolozi, mogu biti dugi do jednog metra, a Nevesinjac ustaničkog prezimena Časlav Pušković, pronašao je zmiju dugu 2,20 centimetara. Ne zna se jesu li zbog identične visine (dužine) mještani prozvali zmiju Sabonis (i veliki litvanski centar “dugačak” je tačno toliko), ali ni tu ne bi trebalo biti nikakve sumnje da bi se “New Vesinje” moglo upisati na mapu svjetskih čuda.

Imam prijatelja, koji je, gle čuda, porijeklom iz Nevesinja, jednog od onih životnih, čiji je usmeni talent pričanja priča ravan onom koji je u pisanju imao Marquez. I znam da je svaka od ovih priča moguća, svaku od njih su, na svoj način, mogli ispričati i Nebojša i Gabriel Garcia, i uopće nije važno jesu li te priče za Guinnessa, i jesu li istinite, ako su dobro ispričane.

Ali, prema jednom detalju, negdje nepogrešivo osjetim da iznad nas stoji jedan apsolutni duh koji pokriva svaku česticu svemira: tridesetih godina prošlog stoljeća Nevesinje je posjetio američki demograf i antropolog Mosely, i pronašao, kako se danas tvrdi, najveću porodicu na svijetu: domaćinstvo Rista Luke Čabrila, o čemu svjedoči fotografija, brojalo je osamdeset i jedno čeljade, a američki je istraživač tvrdio da nema veće obitelji od one koju je morao čekati do ranih večernjih sati da završe poslove na okolnim poljima. Povijest porodice Čabrilo, nije ovjekovječena, i danas ne znamo ništa o njima, jer nije bilo nikoga ko bi, poput Marqueza zapisao Sto godina samoće. Fantastične, lude, nesretne i zanesene likove iz porodice Buendija, koje je Marquez stvorio i koje su kasnije književni kritičari nazvali likovima “magijskog realizma”.

Za razliku od čitavog svijeta koji se divio i čudio svijetu naraslom između mita, stvarnosti i fantastike, Kolumbijci su taj roman čitali kao realistički – priču o sebi, koju je jedan od njih, po svemu bolji, a po nečemu gori, zabilježio. Marquez nije tražio Guinnessa, nije ni Nobela kojeg su mu zasluženo dali, a njegove će knjige, od kojih je na španjolskom prodavanija samo Biblija, nadživjeti tih “sto godina” samoće, koji ni u romanu nisu striktno ograničeni, nego se koriste kao metafora vječnosti.

Vječne samoće od koje se svako pokušava odbraniti na svoj način: no, čini se da Guinnessova knjiga rekorda nije pravi put. Prizivanje cirkusa koji treba doći u naše selo, i vidjeti da i mi, a ne samo oni, imamo brkatu ženu i najjačeg čovjeka na svijetu.

Za početak bi bilo dobro priznati istinu: možda u vidu vijesti da je neki dan fabrika Swiss Lion otvorila prehrambeni pogon u Nevesinju, i zaposlila 70 ljudi, od njih, valjda, nekoliko hiljada koji tamo žive.

Neko neoprezan i bahat kome nešto znači Guinnessova knjiga rekorda uvijek može reći “’ta će Marquez, mi ovdje imamo sva čuda svijeta”, a neko mudar će možda zabilježiti da je prije skoro sto godina, u toj nedođiji kojoj je i bog okrenuo leđa, jedno domaćinstvo imalo više uposlenih nego danas – tvornica.

I zato smo svi skupa jedno veliko Nevesinje, jedno nevrijeme u Macondu čije bilježenje možda neće pomoći, ali o kojem bi neka istina olakšala dušu.
O tome šta se doista dogodilo Nevesinju. Svim našim nevremenima.