Priča o Ukrajini i o svima nama

Piše: Ahmed Burić

Detalj u 62. minuti kad igrač Ukrajine Marko Dević izlazi pred golmana Engleske Harta i postiže gol, nepriznat od sudije koji važi za najboljeg na svijetu nije samo sporni detalj sa Evropskog prvenstva zbog kojeg Ukrajina nije prošla u četvrtfinale. To je slika današnjeg svijeta, u kojem se dugovi velikih uvijek naplate, a mali uvijek ostaju dužni.

E, sad: možda Ukrajina i ne bi prošla dalje – igrala im je samo pobjeda – i možda ne treba pretjerivati u osuđivanju Viktora Kassaija, ali ima nečeg duboko podlog i ciničnog u činjenici da pred očima svijeta ispada domaćin i to od zemlje čija je Vlada odlučila bojkotirati Euro zbog tretmana bivše premijerke Julije Timošenko. Naravno da čovjek ne može biti za bilo kakvu torturu, ali lijepa Julka s tradicionalnom frizurom je, tvrdi optužba, sklapala milionske ugovore na štetu državne ekonomije. Za to se samo kod nas ne ide u zatvor. A u Engleskoj se skoro nikad ne izlazi iz njega.

Back to USSR

Elem, Ukrajina i Dinamo Kijev stare su ljubavi onoga što ovo piše, iz najmanje dva razloga. Prvi je ona fantastična generacija SSSR-a iz osamdesetih koju je predvodio Valerij Lobanovski i koja je na Svjetskom prvenstvu 1986. bukvalno izbačena s Prvenstva nakon što je sudija Frederiksson priznao Belgiji dva gola iz ofsajda. Okosnicu te ekipe činili su igrači Dinama iz Kijeva, Demjanenko, Jakovenko, Jaremčuk, Rats, Bal, Belanov, a tada je na zalasku karijere igrao Oleg Blohin, današnji selektor s onim licem i staturom generala Crvene Armije u hollywodskom filmu.

Ta ekipa Dinama je u finalu tadašnjeg Kupa UEFA odigrala jednu od najboljih utakmica koje je svijet ikada vidio. Pred 50.000 ljudi u Lyonu su sa 3-0 razbili Atletico iz Madrida koji je tada vodio jedan od tvoraca kasnijeg španskog čuda, Luis Aragones. Nema ozbiljnijeg izučavanja fudbala bez te utakmice koja se uzima kao jedan od najboljih primjera totalnog fudbala. Lopta kao na traci i svjetloputi Slaveni koji lete po terenu. Rapsodija.

Haj’ sad Hatch!

A kad smo već kod spominjanja hollywoodskog filma, jedna ukrajinska priča je poslužila kao osnov prvo za sjajan mađarski film “Dva poluvremena u paklu”, a remake i puno poznatiji film prema toj priči napravio je legendarni John Huston.

Film se zove Escape to Victory (Bijeg u pobjedu), a  u njemu igra sva sila zvijezda, od filmskih su tu Michael Caine, Max Von Sydow i Stallone, a od fudbalera Pele, Osvaldo Ardilles, Belgijanac Paul Van Himst, legendarni Škot John Wark, Poljaci Lato i Deyna, Englez Bobby Moore. Priču možda znate: za vrijeme 2. svjetskog rata njemačka propaganda organizira utakmicu između reprezentacije svojih trupa i ekipe savezničkih zarobljenika. Sve s namjerom da pokaže dominaciju Trećeg Reicha. Utakmica krene dobro po Nijemce, ali se stvari počnu drukčije odvijati. Nakon što u poluvremenu igrači ekipe saveznika odbiju već pripremljen bijeg u slobodu, odigraju fantastično drugo poluvrijeme, i uspiju odigrati neriješeno, a onda uz pomoć gledatelja koji su navalili na teren nakon utakmice, i pobjeći Nijemcima. Lijepa, romantična priča koja je u životu, kako to obično biva, malo drugačija i teža. Sjećam se, film sam sa svojim drugovima Čombetom i Džandžom gledao one godine kad je došao u kina, u sarajevskom Radniku. Otvorenih usta smo gledali taj, naivan ali dirljiv  film koji je odredio dio našeg  odrastanja. U trenutku kad kapetan Hatch (Silvester Stallone, “lično i personalno”) treba odbraniti izmišljeni penal za Nijemce u 90. minut, iznad nas se, kao na pravoj utakmici, jalijaš ustao na noge i proderao se iz sve snage:

Haj’ sad Hatch.

Fight the Real Enemy

Elem, nakon okupacije Ukrajine bivši fudbaleri koji su radili u gradskoj pekari pozvani su da oforme tim Start, koji je igrao utakmice protiv Nijemaca i njihovih saveznika. U dvije utakmice su pomeli Mađare, pa su Nijemci formirali “strašnu” i “nepobjedivu” ekipu od pripadnika zrakoplovstva, Luftwaffea. Šestog augusta 1942. Ukrajinci su ih dobili 5-1, a u ponovljenoj utakmici, tri dana kasnije 8-0. Nijemci su pobjesnjeli – pričalo se da je njihov zapovjednik  u poluvremenu druge utakmice ušao i ponudio nagodbu: pustite Nijemce da pobijede ili idete na strijeljanje. Ukrajinci su odbili, i Gestapo je pohapsio neke igrače, od kojih je jedan podlegao mučenju, a ostali, uglavnom završili ubijeni u logoru.

I zato taj detalj u 62. minuti kad igrač Ukrajine Marko Dević izlazi pred golmana Engleske Harta i postiže gol, nepriznat od sudije koji važi za najboljeg na svijetu nije samo sporni detalj sa Evropskog prvenstva zbog kojeg Ukrajina nije prošla u četvrtfinale. Jer, pokušajte malo stilizirati cijelu stvar i podijelite uloge iz 1942. godine sadašnjim akterima. Ko bi tu bio ekipa Luftwaffea, ko okupator, ko bi morao pobijediti, a šta su u toj cijeloj priči Blatter i Platini. Sasvim sigurno znamo ko je oštećeni, oni koji su to bili prije sedamdeset godina, samo u drugim uvjetima, i na sreću bez smrtnog ishoda. Ostalo je, kad je princip u pitanju – isto. Veliki jedu male, a stalno papagajsko ponavljanje da “Engleskoj na prošlom Mundijalu nisu priznali čist gol Lamparda” je samo skretanje sa suštine, slično priči o tome kako je okupacija Ukrajine bila dobra jer su se, eto, igrale utakmice.

Zato bi , negdje, poštenije bilo da umjesto natpisa “Respect”, stoji “Fight the real enemy”. Tačno ispod svečane lože. Kakva bi to scena bila?

U sportu. I u životu.