Knjiga svih nas

Kad čovjek počne tražiti odgovore na pitanja do kojih se ne može doći, to može prerasti u bolest. Kad se razbolim u julu, znam da je to od Srebrenice, pokušavam pobjeći od slika i vijesti, ali me one neumoljivo sustignu. Pisac Ivica Đikić učinio je veliku stvar za sve nas. I zato mu hvala. Tražiti odgovore na pitanja o Srebrenici koji nisu opća mjesta je veličanstven i plemenit posao.  

Takva knjiga je Beara. Veliki je to roman: motiv, tema, jezik, obim istraživanja, introspekcija i način prezentacije, sve nas to, dok čitamo tih dvjestopedeset stranica upućuje na to da je to velika, važna knjiga. Ali, odmah nas potom sustigne i pitanje – “zašto ljudi, zašto javnost i kulturne zajednice i akademska zajednica i čitateljstvo, ma koliko danas svi ti pojmovi bili relativni, ne znaju za to?” Ili, barem, ne znaju u onoj mjeri u kojoj svako ko drži do sebe zna nešto o velikim pokoljima 20. stoljeća, a Aushwitzu, Babjem jaru, Jasenovcu ili Katynu? Odgovor se, nekako, nametne nakon što sklopite posljednju stranicu, nakon popisa literature kojom se autor služio - što je kod nas izuzetak, a ne pravilo -  i duboko uzdahnete. 

Prvo, zato što je Srebrenica teret. Teret koji nose svi. Prvenstveno Srbi koji su tih dana jula počinili taj jezivi zločin. 

No, među Srbima, odnosno onim što razumijemo kao većinu političkog vodstva, i osnovnu ideju koja vlada u tom tkivu, još uvijek – osim u najodgovornijem i najboljem dijelu te zajednice – ne postoji svijest o tome šta je zaista počinjeno. Međutim, dok šuma prohoda, kao kod Shakespearea u Machbethu, odnosno dok se počinitelji ne suoče s dubinom zločina, mogu proći desetljeća, a i nakon toga nije sigurno da će taj toponim zauzeti odgovarajuće mjesto u (pod)svijesti.

Srebrenica je teret i za Bošnjake: ni četvrt stoljeća nakon zločina kolektivna svijest toga naroda nije uspjela naći nijedan drugi format za Srebrenicu, osim uloge žrtve. Taj se, pak, format perpetuira u ostanku na vlasti onih istih, koji vlastitu nesposobnost za društvenu kontekstualizaciju zločina, i moguće načine njegovog prevazilaska, pokrivaju amblematskim obilježavanjima i političkim manevrima, a ne suštinskom pažnjom i odgovornošću, što ta tema i ti događaji jedino i zaslužuju.

Kod Bošnjaka, nota bene, nije profilirana niti vodeća politička struja koja bi imala znanja i viziju oko smještanja Srebrenice u kontekst koji bi pomogao sazrijevanju zajednice. I za hrvatsko političko tijelo, koje je najčešće pratilo Srebrenicu s dostojnim pijetetom, Srebrenica je teret, ali na jedan sasvim drukčiji način od ostale dvije zajednice. Hrvatskoj je Srebrenica teret zbog dijeljenja sudbine: misao da u dijelu hrvatske javnosti postoji svijest o tome da bi ratna povijest te zemlje izgledala bitno drukčije da se srpski zločinci nisu bili opsesivno fokusirali da se osvete “Turcima” i za ono što su im “ustaše” napravile, nije sasvim bez osnova.

O tome, i još o mnogim stvarima, govori ta knjiga. Naše kulture su, naprosto, preslabe da recepcijski prihvate ovakvo djelo, dijelom i zbog žanrovskog određenja. Dokumentarni roman nije česta pojava u nas. Kod nas se piše ili fikcija (od koje je veći dio nečitljiv), ili vlada bijeda znanstvene publicisitike u kojoj se dokumentaristikom stiču politički poeni. Preostaje još memoaristika koja uspijeva samo rijetkima (u slučaju Srebrenice H. Nuhanoviću, E. Suljagiću, M. Aliću), jer je to žanr koji pored životnog iskustva, zahtijeva i izvjesnu disciplinu u redanju misli i činjenica, pa se takve knjige mogu čitati samo iz pera autora koji bi imali što reći i da im život nije bio tako obilježen tom stravičnom činjenicom.

Đikićevo pisanje nije ispalo “žrtva fakata”, koji u ovakvim situacijama snagom materijala prijete da poruše cijelu strukturu romana. Misleći na čitatelja Đikić mu “daje” onoliko istine koliko može podnijeti, iako sve vrijeme čitatelju knjiga ispada iz ruku. Toliko je imena, toponima, odnosa i ljudi u ovoj knjizi da biste za njezinu vizualizaciju morali zamisliti FBI-jevu tablu iz Puzovog i Coppolinog Kuma gdje na na velikoj tabli stoji nekoliko desetina pripadnika mafije, povezanih linijama subordinacije.

Osim što je bila klanica, Srebrenica je bila i vrlo zahtjevan tehnički posao: pobiti više od osam hiljada ljudi u šest dana može netko tko o tome dugo misli i ima lojalne i logistički opremljene ljude, spremne na to da pucaju u nedužne  dok ih ne zaboli prst na okidaču.

O toj banalnoj ravni zla, o kojoj je pisala Hanna Arendt, čovjek sebi postavlja pitanja, ali nije uvijek kadar odgovoriti na njih. Đikić svoje “zašto” u svojoj knjizi formulira na 19. stranici:

“Što misliš zašto su to napravili? Zašto su pobili sve zarobljenike koje su uhvatili?” – znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici genocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavili sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi povrđni odgovori na moje pitanje nužno bili pogrešni.”     

Nama koji smo iz prethodnih života imali – ili smo barem tako mislili – odgovore na neka od tih pitanja, u glavu nije išlo nešto drugo. Kako je bilo moguće organizirati takav horror za tako kratko vrijeme? Đikić u svojoj knjizi, skoro maničnom posvećenošću iščitavanja haških dokumenata, opisuje organizaciju zločina, punjenje autobusa, dovođenje ubica, zakopavanje leševa... Praćenje tog procesa zahtijeva iznimno jak želudac, čitatelj se u jednom trenutku zagrcne od tolikog broja imena, stratišta i žrtava, a ako ne prije, na epilogu  konačno zaplače. Jer, mora. Noćnoj mori kakva je Srebrenica ova je knjiga bila neophodna, i biće teško zamisliti istraživanja te tragedije bez konsultiranja ove knjige koja je, u osnovi, mogla biti biografija Ljubiše Beare, nekadašnjeg kapetana bojnog broda, što u kopnenoj vojsci odgovara činu pukovnika.

Ljubiši Beari, zlikovcu s golmanskim prezimenom, koji je umro u zatvoru u Berlinu, osuđen na doživotnu robiju, bio je namijenjen zadatak istrijebljenja cijele jedne zajednice, i on ga je izvršavao predano, kako je umio i znao. Drama činjenice da se to poklopilo s danima oko njegovog 56. rođendana (rođen je 14. jula, što je 1995. bio dan kad je pobijeno oko 1500 Bošnjaka) i njegova potpuna neosjetljivost na to što se oko njega događa prikazani su “hladno”, što je, valjda, bila i jedina mogućnost kad se piše o takvim stvarima.

Zbog šutnje u Srebrenici i šume koja, vjerojatno, nikada neće prohodati, Ljubiša Beara nikada neće biti opjevan među Srbima u epskom registru, neće ga se slaviti i okivati u zvijezde kao, recimo, njegovog pretpostavljenog Ratka Mladića. Niti će ga Bošnjaci zapamtiti kao jednog od svojih najvećih krvnika u 20. stoljeću. Njega i sve oko njega prekrit će mrak, a ova će knjiga ostati kao neumoljivo svjedočanstvo da velike zločine ne čine nikakvi veliki ratnici ili heroji, nego kapetani, pukovnici, koji nisu ostavili nikakvoga traga osim krvavog. Koji nisu smislili ništa, napisali ništa, ni išta rekli što bi se moglo pamtiti. Osim možda  pokoju repliku koju su zabilježili haaški stenogrami. Ništa sljezove boje, da parafraziramo naslov jedne od prošlih knjiga Ivice Đikića.

Katarza neće doći odatle odakle bi je žrtva eventualno očekivala. Jer, ta šutnja s one strane, može trajati vječno. U njoj je Ljubiša Beara samo jedna nevidljiva čestica koja ni na koji način nije htjela narušiti unaprijed planiran poredak stvari.

Zlo nikada ne spava. Tome nas je poučio Ivica Đikić. I zato mu, ponovo, hvala. Učinio je nešto za sve nas.