Dvanaest i pet

Prvu vijest već znate: u utorak 10. juna u pet do ponoći, jedan od noćnih trkača po Sarajevu, imenom i prezimenom Kerim Mudželet, jurećim automobilom je ubio 26-godišnju djevojku, koja je čekala tramvaj, i dvojici pješaka nanio teške tjelesne povrede.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Znate, možda, i drugu: istu noć, jedan sat prije stravičnog događaja u sarajevskoj Vijećnici je promovirana monografija Prvih 100 kilometara, knjiga - svjedočanstvo o izgradnji dijela autoputa kroz Bosnu i Hercegovinu. Sudeći prema fotografijama, odabrani Odbor za proslavu, valjda, najduže građenih 100 kilometara puta u novijoj povijesti evropske civilizacije, super se fino zabavljao, a (u)zvanice su, beli, hajrovale i (po barem jednu) monografiju. Čija oprema i naslovnica prema fotografijama i ne izgledaju preskupo: o cijenama izgradnje cesta ne znam ništa, znam samo da je inženjer kojeg su onomad postavili za nadzornika radova iz poduzeća Hrvatske ceste u svom nalazu prijavio da na pojedinim tačkama fali 9 cm asfalta. Ovi ovdašnji neimari su odmah iz Zagreba tražili da se on smijeni što je, valjda, i učinjeno, pa se Skadar na Bojani, pardon put ka Zenici nastavio (g)raditi. 

Ali, znam nešto o tome koliko košta pravljenje knjige. I smijem kladiti da je ova monografija, baš kao i predmet njezinog bavljenja, koštala više od njezine realne vrijednosti. Jer, u takvim stvarima, nekog valja nagraditi, nekoga potplatiti, a nekome, bogami, i napraviti spomenik, da je eto najzaslužniji što se dijelom (doline) Bosne ljudi voze kao u ostalim dijelovima Evrope. Na kraju, ostaje cesta, ostaje i knjiga i neka im sude povijest i građani. Birači su, doduše, na zadnjim izborima rekli šta misle o onima koji sebi pripisuju najveće zasluge za autoput, ali birači nisu neka pouzdana sonda. To su, uglavnom, preplašeni, jalni, zlobni, poglupi i prema vlastitim sudbinama nemarni građani koji će progutati sve. 

Samo-neka-bude-brzo-pa-ako-i-ubijem-ili-se-ubijem-nema-veze-fino-sam-se zabavljao

Pa i to da je izgraditi 100 kilometara puta za 20 godina – uspjeh. 

Ali, neka puta, rekli smo, ali bi se trebalo zaroviti u otomanske ili austrougarske spise, pa vidjeti kojom su oni brzinom gradili svoje, za ono vrijeme, moderne puteve. I, možda, doći do nekih zaključaka. 

Prvi je, recimo, usko povezan s činjenicom da živimo u gradu u kojem se glavnim prometnicama vozi istom prosječnom brzinom kao na autoputu. Nije, dakle, bilo sistema niti ga još uvijek ima, koji bi mogao objasniti ošišanim kockastim glavama iza crnih šoferšajbi da pored državnog Predsjedništva ne treba voziti kao po autoputu. Ali, kako, kad je prije nepunih godinu i po dana mladi autobojovnik sa 140 na sat kod narodnog pozorišta uletio direktno u auto moje poznanice i skoro je ubio. Ne znam kako je završio počinitelj, ali ne bi bilo čudo da je amnestiran od svega, jer živimo u Kantonu u kojem je od saobraćajnog (polu)udesa amnestiran čovjek koji (je) obnaša(o) dužnost – ni manje ni više – ministra policije. 

Zašto bi onda Kerim Mudželet – pripadnik generacije s “filozofijom” samo-neka-bude–brzo- pa- ako-i-ubijem-ili se ubijem-nema-veze-fino-sam-se zabavljao – bio tretiran drukčije? I to za udes koji je skrivio, kako bilježi naš portal, samo šest sati prije, nego što je počinio ubistvo. Nema razloga da ne misli da može tako, jer vidi kako je ostalima: najbolje je onima iza crnih šoferšajbi koji gaze sve pred sobom, i kojima niko ne može ništa. 

Mi, kritičari ovakvog društva dugo smo živjeli u zabludi da smo zalužili bolju vlast i upravu, i da je elita koju imamo, zapravo, pogrešna i da bi je trebala zamijeniti neka druga, bolja i civiliziranija. Nismo bili u pravu: dobili smo ono što smo tražili. S jedne strane, potomke “uspješnih biznismena”, manekene turbo tranzicije u skupim automobilima koji brzim prolascima ispred Predsjedništva dobivaju zadovoljavajuću dozu adrenalina i nešto javnog divljenja od istomišljenika. S druge strane, neformalni Sarajevo racing vode dvadeset i nešto godišnjaci s golfom koji vrijedi nekoliko hiljada maraka, pa je malo nabudžen, obično ofarban u crno i uvijek s crnim šoferšajbama. To su oni koji ne znaju za bolje, niti im često bolje treba, oni kojima nije ponuđeno ništa, osim da višak svoje energije potroše na turiranje, brze startove i prolazak kroz crveno na semaforu. 

Šaržer u šoferšajbu?

Prije nekoliko dana sam, zamišljen kakav jesam, slučajno zakoračio na cestu dok je za pješake gorjelo crveno svjetlo. Vidjevši to s prethodnog semafora, jedan se od tih nabudženih automobile zaletio prema meni. Vozač je, očigledno, htio da se zabavi, a ja sam mogao proći kao djevojka sa stanice. Ipak se “smilovao” i prošao par centimetara pored mene. S druge strane prijelaza vidio sam užasnuto lice kolege pješaka koji je procijedio, više zabrinut za mene nego ja sam. 

- Jes’ vidio, jarane, idiota?

- Jesam jarane, ali šta ću mu. 

- Ma znaš šta, ja kad bi im’o kalaš(njikov) ovdje ja bi’ mu ispuc’o šaržer u šoferšajbu. Samo tako će ovo prestati. 

Ja ne bih. Mislim, ispucao šaržer ničega ni u koga. Ali se bojim da će jednom doći trenutak u kojem će Neko duboko ponižen  u nemogućnosti da dosegne minimum pravde i dostojanstva, uzeti tu cijev i okrenuti je prema nekom Mudželetu, nekom iza crnih stakala, nekome ko nije osjetio (svoj) život, ali je spreman uzeti tuđi.    

Kao što ne bih zamjerio grupi prosvjednika koja je došla odati počast ubijenoj djevojci, i koje su neki idioti iz auta provocirali, da su ih izvadili iz auta i namlatili da za sva vremena zapamte tu noć i tih pet do dvanaest. 

Kao što znam da su se za cijenu tog koktela koji je pratio izdanje monografije o 100 kilometara autoceste mogle kupiti dvije kamere i postaviti dva ležeća policajca ispred Predsjedništva. 

I onda bi bio spašen jedan ljudski život. 

Ali, kome je još do toga?  Mi smo pokazali da nama nije. 

A za nas više nije pet do dvanaest. Nego dvanaest i pet. Prekasno. Baš kao i za djevojku čiji je život ostao na pločniku. Uzet od predstavnika nove klase koja nije pala s Marsa, nego smo je odgojili – mi. Roditelji, nastavnici, političari, vozači… 

I tu ne treba imati iluzija. Niti tražiti oprost za sebe. To nisu neke tamo neodgovorne ubice, gospodo. To su naša, ili vaša djeca. I s jedne i s druge strane volana. 

I to je naših sto kilometara. I naših dvanaest i pet.