70 godina Sportskih novosti

Prošlog vikenda izašao je jubilarni broj, obrubljen zlatotiskom, kojim su zagrebačke Sportske novosti obilježile sedamdeset godina postojanja. Malo me je lecnulo: više od pola njihovog dugog života, njihov sam (relativno) vjeran čitalac. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Te su novine uz stripove Zlatne serije i besmrtnog Alana Forda, bile neka vrsta bjekstva u slobodu. Za ono što mislimo da je nepovratno otišlo, i da se toga više niko neće sjećati, postoje stare novine. I nevjerovatno je koliko puta ti listovi, za koje pomislimo da nam kad ih pročitamo nikada više neće trebati, bljesnu kao čuvari pamćenja: takve novine, i takvi ljudi su zlata vrijedni.    

Ljeto je 1975. godine. Tvoj zadatak u mostarskoj Cernici je da svako jutro doneseš hljeb, mlijeko i Oslobođenje iz granapa. Dobiješ veliki Dedin, Rogov crni bicikl, “ženski” bez prečke, a on ide mnogo brže nego tvoj Pony. Začas si tu, i za kusur si dobio i svoje Sportske, koje nosiš na tavan – “šišu”. I tamo, od prve do posljednje stranice, u nekoj kombinaciji polusna i vrućice, pročitaš sve, čak i vijesti o kuglanju ili tekst o stanju u Veslačkom klubu Belišće. Tvoja sposobnost pamćenja je velika, i u jednom smislu graniči s autizmom. Nisi ni izbliza najbolji učenik. Znaš većinu sastava jugoslavenske Prve lige, imena stadiona, sudija, vrlo često i delegata. I danas, poput zaboravljenih stvari u podrumu, knjiga, servisa za ručavanje ili slomljenih ladica u tebi, poput Atlantide, neke potonule Wikipedije stoje imena i pojmovi: Lado Jakše (Ljubljana), Damir Matovinović (Rijeka), Vlado Tauzes (Ljubljana), Zoran Petrović (Beograd), Stipe Glavina (Klis), Husref Muharemagić (Tuzla), Beriša Šinasi (Priština.) 

O’kle suca

Već tada umjesto riječi “sudija”, upotrebljavaš “sudac”, i  pitaju te “mali, odakle si ti?”, a ti ne znaš odgovoriti. Iz Mostara si dušom, tu rasteš, tu je tvoja sloboda, a u Sarajevu su ti roditelji, tamo ideš u školu i preko školske godine gubiš akcent koji ljeti usvajaš: “‘Ta će on? Maaajke mi. O’kle njega?” Sudijske ocjene u novinama, to ćeš kasnije saznati, bile su privid demokratije jer su sudije svirale onako kako je igrala velika četvorka, ali uglavnom Crvena zvezda i Hajduk. Veležova petokraka je bila manja, a hajdučija, očigledno, nešto veća i nije se moglo do velikih uspjeha. Ali, moglo se voljeti. 

Slika izgleda ovako: ja prilazim direku u Cernici, a Buco, stariji od mene i jedan od prvih ljudi u koje sam se ugledao i htio biti kao oni, počinje s testom: 

Idemo, Mili, ko piše izvještaje u Sportskim novostima? 

Onda ja spremno, skoro vojnički, odgovaram: 

Iz Ljubljane, Miha Štamcar i Branko Vekić. 

Dobro, nastavlja Buco, iz Zagreba Tironi i Stipković, pa me onda pogleda ispod oka: 

A iz Rijeke? 

Kako kad, Robert Matteoni i Orlando Rivetti – ispaljujem ja.  

Dobro, dobro, veli Buco. A Split? 

Ovaj… zamuckujem ja… za radio Edo Pezzi, a za novine … 

Juričko, ne smije se to zaboravljat’, vrlo pošteni izvještaji. U Sarajevu Moldovan…

U Osijeku Ružić… hrabro nastavljam, u Novom Sadu i Beogradu Miroslav Gavrilović, u Titogradu Dino Ramović i u Skopju Boris Pop Gjorčev. 

I onaj Asim Hadžajlić ovde u Mostaru, rezignirano će Buco. Meni se čini da kad bi Vaha dao 4 gola za poluvrijeme on mu ne bi dao ocjenu veću od 7.5.  

Plava svjetlost

Sve što ću biti kasnije, to što ću u životu za glavni poziv izabrati pisanje, vjerovatno dugujem tim razgovorima pod plavom svjetlošću električnog stuba u Cernici. Te godine ljubavi, sati razgovora o izmjenama u Veležovim koje radi Vukašin Višnjevac, Bakinom ostajanju do kasno, flegmatičnom karakteru Čorbe Hadžiabdića, Marićevom autoritetu zasnovanom na fizičkoj spremi, ali i činjenici da niko u Jugoslaviji nema tako racionalan pristup izlasku s osnovne crte, svi ti danas zaboravljeni detalji i ljudi koji su nas svojim tekstovima učili da volimo. 

I danas pamtim imena većine novinara Sportskih novosti: Vilko Luncer, Zvone Mornar, Miroslav Rede, Ado Kožul, Zvonimir Magdić, Jovan Kosijer, Neven Bertičević, Tomislav Židak… Baš kao što i danas znam nogometne pisce do kojih mi je stalo: Eduardo Galeano, Johnathan Wilson, Aleksandar Holiga, Ken Bray, Sanjin Latifić… Znate kako je, ozbiljan čovjek – a četrdeset i tri godine čitanja Sportskih su jedan od sigurnih dokaza da je to tako - mora cijeniti kolege: samoživi i sebični (i najčešće samoproglašeni) provincijski velikani, bivaju zaboravljeni kad potamni ono malo zemaljske slave za koju su mislili da su je osvojili. A pravih se uvijek neko sjeti.      

Veliki i mali, nekad i sad

Možda sva ta imena danas rijetko kome nešto znače, ali vjerujte da su takvi ljudi zlatni, baš kao što su bili zlatni i sportisti o kojima su pisali – Mate Parlov, Mirza Delibašić, Matija Ljubek, Dragutin Šurbek, Vlado Lisjak, Refik Memišević i svi oni čije su uspjehe i poraze bilježili, tvore jedan zaboravljeni svijet za koji je danas nekome teško objasniti da je i postojao. Baš kao što je sada nekom sedmogodišnjem klincu koji počinje razumijevati svijet oko sebe i ne ispušta iPad iz ruku u slobodno vrijeme, teško objasniti da su njegovi roditelji bili državljani zemlje koja je 1987. bila svjetski prvak u fudbalu, košarci i rukometu. Da, baš tako je bilo: Jugoslavija je tada osvojila sva tri svjetska prvenstva u sportskim igrama, i moguće je samo nagađati šta bi kasnije bilo da se nije raspala. Ali, o tim stvarima ne možemo govoriti. 

Možemo, i trebamo, samo ponekad pročitati stare novine. Da vidimo kakvi smo bili, ili da se podsjetimo na vlastite uspjehe i greške. Baš kao što su nas svakog dana Sportske novosti – a bez da smo toga bili svjesni - spremale za svijet u kojem ćemo živjeti. Svijet velikih novaca u sportu, svijet bez romantike, u kojem, hvala nebeskim putevima i zemaljskim štamparijama, ostaje još nekoliko malih ostrva sreće. Kakvu , recimo, osjetim kad na posljednjoj stranici Sportskih novosti njihov predsjednik Uprave, nekad veliki igrač Zvonimir Boban, napiše nešto poput, recimo, teksta o svom prijatelju i saigraču Mariju Staniću. 

Velike stvari su kao i veliki ljudi. Prepoznaju se u načinu na koji žive svoje naizgled male živote. Reagiraju na naizgled male, obične, životne stvari. Jedne novine, manje ili više, relativno su nebitna stvar u današnjim medijskim svjetovima ili carstvima korporacija, i u vrijeme propasti štampanih medija. Ali, oni kojima su uljepšavali život znaju zašto vole neke novine: između ostalog i zbog malih vijesti o nekom timu iz Prve lige Federacije, ili crtici o nekadašnjem prvaku svijeta koji je proćerdao život, nakon blistave karijere, i tužno završio, zaboravljen od svih.  

Sportske novosti su ostale da sačuvaju i dalje pronose ideju o tome da je moguće biti i postojati. Jer smo na ovome svijetu – baš kao u sportu – svi jedno, i da je moguće opstati samo ako se iskreno vjeruje u nekakvu izvornu ideju. Da je važno ono što je srcu drago. 

Zato, živjeli čuvari pamćenja. I sretno Sportskim novostima. One su učile neke od nas, i zaslužile i tih sedamdeset godina. I poštovanje.