DW: Zašto se Francuzi žale na svoje penzije?

Francuska je na nogama zbog penzione reforme. U usporedbi s drugim zemljama Europe, Francuzima uopće nije loše. Zato se i Francuzi mogu pitati, ko će to inače plaćati?

U penziju ne sa 62 nego tek sa 64 godine – i zato izlaze na ulice? U više država Europe je, kao i u Njemačkoj već odavno provedena penziona reforma gdje se u penziju ide tek s navršenih 67 godina starosti. I što se Francuzi tu imaju buniti?

Međutim, to nije tako jednostavno, objašnjava Ulrich Becker iz Instituta Maxa Plancka gdje se bavi socijalnim pravom i politikom, i gdje sa "Pension Mapom" grafički obrađuje penzione sisteme širom svijeta i na taj način čini uočljivim njihove posebnosti.

"Uvijek je teško međusobno uspoređivati penzione sisteme jer su svi vrlo složeni i vrlo različiti. Ali reći kako mi idemo u penziju sa 67, a Francuzi kukaju za 64 godine je jednostavno – pogrešno."

Ono zbog čega se Francuzi bune jest najranija životna dob kad se može u penziju s punim iznosom, ali i tu je uvjet radni staž – a to je čitavih 41,5 godina, a ubuduće bi trebalo biti 43 godine. Zapravo, ako je neko počeo raditi s 18 godina, onda i u Njemačkoj on može u punu penziju već sa 63 godine starosti, ubuduće će to biti 65 godina - ali uz uvjet da ima 45 godina radnog staža.

Koliko od plate, kada i koliko dugo

Ipak, umirovljenim Francuzima nije loše u usporedbi s drugim državama Europe i tu su tri parametra: visina penzije s obzirom na primanja, dob u kojoj stupaju u mirovinu, a i prosječno vrijeme koliko će dobivati mirovinu, dakle očekivani životni vijek.

Prema takozvanoj neto-kvoti penzije, dakle koliko će ona biti prema primanjima dok su radili i zarađivali, Francuzi stoje odlično i mogu računati kako će moći zadržati svoj životni standard: 2020. godine su mirovine bile 74,4 posto od primanja, što je dobrih 14 posto iznad prosjeka u zemljama OECD-a. U Njemačkoj je to jedva 52,9 posto.

Njemačka uopće nema minimalnu mirovinu

Reforma ove francuske vlade je uzaludno pokušala umiriti duhove povećanjem iznosa najmanje moguće mirovine: sad je ona u Francuskoj 961,08 eura, ubuduće bi trebala biti negdje oko 1.200 eura. To je pak negdje u prosjeku među zemljama OECD-a. S druge strane, Nijemci bi se tek zbog toga mogli hvatati za glavu: najmanje zajamčene mirovine tu – nema. Oni kojima penzija više neće biti dovoljna za život mogu doduše tražiti dodatnu socijalnu potporu, ali hoće li je dobiti, ovisi o prihodima čitavoga kućanstva. A tu često ima neugodnih iznenađenja čak i za članove porodice i ako više ne žive s roditeljem kojem je mirovina ispala malena.

A dok je na papiru sve jasno kad se može u penziju, u stvarnosti baš svugdje ljudi prestaju raditi daleko prije nego što to zakonom mogu: u Francuskoj prosječno muškarci odlaze u mirovinu sa 60,4 godine starosti, žene sa 60,9 godina. Opet u usporedbi sa zemljama OECD-a, to je kod Francuza 3 i pol godine ranije, kod Francuskinja godinu i pol ranije od prosjeka.

Jednostavni 1 + 1

Upravo je to razlog što Francuska uporno želi provesti penzionu reformu i predsjednik Macron nije prvi koji to pokušava. "Francuska se, baš kao i sve druge države OECD-a i drugdje u svijetu, mora pitati, kako da opstane njezin penzioni sistem s obzirom na demografske promjene", sažima Becker.

A demografska promjena je jasna: sve je više starih koji očekuju penziju i sve je manje mladih koji će uplaćivati u mirovinski fond. Doduše nigdje među državama OECD-a te uplate nisu dovoljne za sve mirovine, nego tu onda država mora posegnuti u kasu. Tu ima različitih modela, kako se to izvodi: u Njemačkoj se iz proračuna nadoknađuje doba školovanja, a tu su i posebni dodaci za odgoj djece. Penzioni fondovi i inače gotovo svugdje grcaju u dugovima koji se opet moraju pokrivati iz proračuna.

U Francuskoj ta potpora penzionom sistemu i obzirom na njezin BDP je među najvišima među državama OECD-a, jedino je u Italiji još veća. A to je muka koja redom pogađa sve francuske vlade pa tako i sadašnja predsjednica vlade Elisabet Borne najavljuje kako bi ova reforma "bila jamstvo da se uravnoteži mirovinski fond do godine 2030", piše Deutsche Welle.

Prvi izbor svakoj vladi

I u tome nema velike računice, što se uopće može učiniti: smanjiti mirovine ili povećati radni vijek. Treća alternativa postoji u nekim zemljama gdje su penzioni sistemi aktivni na burzama, ali ako tržištu novca krene loše, onda je to tek katastrofa za penzionere. Smanjiti mirovine – to je svakoj vladi pouzdano jamstvo da izgubi sljedeće izbore ako uopće i izdrži do njih, tako da je izbor samo jedan: "Povećati životnu dob za odlazak mirovinu. Tako se duže uplaćuje, a kraće dobiva penzija", sažima Becker.

A to se čini redom u državama OECD-a: u Nizozemskoj se životna dob podigla na 69 godina starosti, Uskoro će starosna dob za odlazak u mirovinu porasti na 71 godinu, kao u Estoniji i Italiji. U Njemačkoj je 2006. granica podignuta na 67 godina – odlukom Ustavnog suda o ravnopravnosti spolova onda i za muškarce i za žene, a od tada se niti jedna njemačka vlada ne usuđuje tu nešto mijenjati.

I u Francuskoj je svakoj vladi jasno kako jedan euro može potrošiti samo jednom: ako ga dodijeli penzionerima, neće ga biti za nešto drugo.

"Zapravo je i u Francuskoj penziona reforma trebala zadirati mnogo dublje i ukinuti neke, prilično čudne privilegije određenih skupina zaposlenih", objašnjava Becker.

"Ali u Francuskoj je uobičajeno da ljudi odlučno izlaze na ulice kad netko želi kratiti socijalna davanja. A onda su na prosvjedima mnogi, čak i oni koji neće imati nikakve štete od tih reforma", sažima njemački stručnjak za penzione sisteme.