Stvari koje treba znati o Iranu: Kolaps valute, masovni protesti i otvoreni pozivi na rušenje režima

Već danima hiljade ljudi protestuju u Iranu protiv dramatičnog pada vrijednosti valute i historijske ekonomske krize. Ono što je počelo kao štrajk trgovaca sve više prerasta u politički gnjev, koji ide dotle da se čuju parole poput "Smrt diktatoru".

Protesti su se iz Teherana odavno proširili na gradove poput Isfahana, Mešhada i drugih. Ima i poginulih.

Evo šta bi o tome trebalo da znate, odnosno šta se događa u Iranu:

Da li je trenutni kolaps valute inflaciona kriza?

Za jedan američki dolar Iranci sada moraju da plate oko 1,45 miliona rijala (oko 57 KM). Prije godinu kurs je bio oko 820.000 rijala (oko 32 KM). Prosječan Iranac za punu mjesečnu platu sada dobija jedva nešto više od 100 dolara. Posljedica toga je da i kupovina osnovnih namirnica proguta cijelu platu.

U zemlji zavisnoj od uvoza, ovakav inflacioni šok odmah izaziva društvenu nestabilnost. Advokatkinja za ljudska prava, Gisu Nija iz Atlantskog savjeta, uzrok vidi u ekonomskom padu, ali ne i suštinu protesta:

"Slično protestima od decembra 2017. godine, često postoji ekonomski okidač. Ali ako slušate parole i vidite razmjere protesta, radi se o dubokom nezadovoljstvu režimom i želji da taj režim nestane." Mnogi Iranci ekonomski kolaps očigledno više ne vide kao prolaznu krizu, već kao sistemski neuspjeh režima oko ostarjelog vrhovnog vođe Alija Hamneija.

Po čemu se ovi protesti razlikuju od ranijih?

Protesti krajem 2025. godine objedinjuju više talasa nezadovoljstva. Kao 2017. i 2019. godine radi se o socijalnoj pobuni, o iskustvu ekstremnog nasilja (kao 2019. godine) i o kulturnoj sistemskoj kritici (kao 2022. godine). Ta sinteza povećava domet i održivost pokreta.

U intervjuu za DW, ekspertkinja za Iran, Gisu Nija, ukazuje na radikalnost i kontinuitet slogana: "Čuju se poruke poput 'Zan, Zendeggi, Azadi' - što znači žena, život, sloboda - u duhu protesta iz 2022. godine. Čuje se i "Smrt diktatoru" i "Režim mora da ode".

Zahtjevi za reformama gotovo su nestali - sam sistem je postao meta. Pokret se oslanja na zajednički repertoar koji politički povezuje različite generacije.

Kakvu ulogu ima bazar?

Bazar je decenijama bio ekonomska kičma i politički stub stabilnosti sistema. Smatra se političkim sistemom ranog upozoravanja i potencijalnim multiplikatorom protesta. Islamska revolucija iz 1979. godine također je počela štrajkovima na bazaru.

Štrajkovi na bazaru pogađaju ne samo snabdijevanje, već i konzervativnu okosnicu Republike. Nija govori o "krvotoku centralnih iranskih tržišta. Vlasnici radnji i drugi su se okupili da protestuju jer je ekonomska situacija neizdrživa."

Koliki manevarski prostor ima predsjednik Peseškijan?

Masud Peseškijan faktički ima veoma malo političkog prostora da izađe u susret demonstrantima. U rijetkom trenutku otvorenosti, predsjednik je priznao:

"Ako se problemi ne riješe, nećemo moći da vladamo."

To je gotovo političko priznanje nemoći. Najavljenom smjenom šefa Centralne banke narod će se teško smiriti.

Nacrt budžeta za 2026. godinu predviđa povećanje poreza od 62 posto, dok je inflacija 50 posto. Na ulici se to doživljava kao pljačka. Reakcije u javnosti pokazuju da Iranci više ne prave razliku između "reformista" i "tvrdolinijaša¸", već su cjelokupnoj političkoj eliti oduzeli povjerenje.

Koliko kriza pogađa stanovništvo?

Ekonomska kriza odavno je postala i socijalna i infrastrukturna kriza. Ušteđevina je obezvrijeđena, hrana i lijekovi su jedva dostupni, a nestanci vode i struje sve češći. Više nisu pogođene samo marginalizirane grupe, već i šire urbane srednje klase.

"Realnost je da ljudi ne mogu sebi da priušte hranu. Mnoge stvari više ne mogu da plate", analizira Gisu Nija u intervjuu za DW.

Voda se redovno isključuje u gradovima već neko vrijeme. To olakšava političku mobilizaciju. Oni koji nemaju šta materijalno da izgube spremniji su da prihvate rizik državnog nasilja.

Zašto su kritike usmjerene na vanjsku politiku?

Decenijama Islamska Republika ulaže milijarde u svoju "Osovinu otpora", obezbjeđujući lojalnost milicija u Libanu, Jemenu i Gazi. Protesti se sada eksplicitno okreću protiv takve regionalne intervencionističke politike - čime se ruši ideološki tabu. Nija objašnjava: "Čuje se odbacivanje vanjske politike Islamske Republike Iran. Parola: Ni Gaza ni Liban – moj život za Iran."

Nacionalizacija protesta pokazuje da se lojalnost više ne temelji na religiji ili transnacionalnim idejama, već na socijalnoj državi. Svaki dolar koji ode Hezbolahu ili Hamasu doživljava se kao krađa od sopstvenog naroda.

Kako režim može da zaustavi proteste?

Političko rukovodstvo u Teheranu šalje umirujuće signale, dok su snage sigurnosti počele nasilno da suzbijaju proteste. Za razliku od ranijih talasa protesta, režim pokušava u ranoj fazi da zastraši pokret nasiljem – što ukazuje na veliku nervozu. Gisu Nija kaže: "Vidimo video snimke gdje snage sigunosti koriste suzavac. Vidimo i pucanje na mirne demonstrante."

Režim je u nezgodnoj situaciji: što ranije upotrijebi nasilje, to jasnije pokazuje slabost. Međutim, uobičajeni represivni obrasci više ne djeluju kao sredstvo odvraćanja, već potvrđuju mnogim demonstrantima da režim ne može da ponudi nikakva politička rješenja.

Kakvu ulogu imaju strane obavještajne službe?

Iranski režim je i ranije proteste pripisivao djelovanju stranih službi. SAD i zakleti neprijatelj Izrael, kojem iranske vlasti osporavaju pravo na postojanje, bili su primarne mete.

Nakon što je izraelska obavještajna služba Mosad javno pozvala na podršku protestima, iranski državni mediji i sigurnosni organi ponovo šire narativ o "spolja vođenoj destabilizaciji". Ali ni brzina, niti društvena širina mobilizacije ne mogu se realno kontrolisati spolja. Za mnoge Irance pozivanje na "strane zavjere" ne potvrđuje snagu, već bježanje rukovodstva od stvarnosti.