Ramazan u Gazi | Priče koje slamaju dušu: "Djeca odbijaju da prihvate da mame više nema"

Najsretnije ramazanske uspomene mladog Palestinca Amjada Joudeha su sjećanja na šetnje koje je imao sa ocem i braćom, kada bi išli do džamije na teravije.

"Hodali smo ruku pod ruku do džamije", prisjeća se 25-godišnji Amjad dok sjedi u svojoj djelimično uništenoj kući u sjevernom dijelu Gaze. "Ali, ove godine idem sam", govori on za TRT World.

Za Palestince u razorenoj Gazi, islamski sveti mjesec posta i molitve vratio je sjećanja na ono što su izgubili i ono što je ostalo od njihovih života nakon dvije godine genocidnog rata u kojem je ubijeno više od 70.000 ljudi. Palestinci u Gazi i drugim okupiranim teritorijama obilježavaju ramazanske rituale usred krhkog primirja koje Izrael i dalje svakodnevno krši – izvodeći neselektivne vojne napade i ilegalne upade doseljenika, te ubijajući nevine civile.

Amjad je izgubio cijelu porodicu - roditelje i četvero mlađe braće i sestara - u jednom zračnom napadu tokom genocida. Sve što mu je ostalo je polusrušena kuća sa zidovima išaranim ožiljcima od gelera i sjećanja koja se pojačavaju kako se približava poziv na večernju molitvu i teraviju: "Sve što me sada okružuje je tuga. Pokušavam zamisliti svoju porodicu kako slavi Ramazan sa mnom. Vidim njihova lica svuda. Sjećanja bole, ali mi i prave društvo."

U proteklim godinama, teravije su bile trenuci povezivanja za Palestince. Sehur i iftar bili su vrijeme za smijeh i razgovor, no danas ramazan u Gazi izgleda potpuno drugačije.

"Moja majka i sestra bi pripremale supu i hranu sat vremena prije zalaska sunca. Moj otac bi uključio radio da uči Kur'an. Moja braća bi se svađala ko će nositi tanjir s kunafom", kaže on, misleći na tradicionalno slatko jelo.

Usred ruševina Gaze, među šatorima i razorenim kućama, ljudi pokušavaju sačuvati fragmente ramazanskih rituala kako bi obilježili taj mjesec. To ne uspijeva uvijek. Mnoge porodice su izgubile jednog ili više članova tokom genocidnog rata. Ipak, pokušavaju. Držati se ramazana osjeća se kao držati se života, poručuju.

Na ulazu jednog šatora blizu obale grada Gaze sjedi 41-godišnja Sanaa Al-Sharbase sa svoje troje djece. Pokušava objasniti zašto ovaj ramazan neće ličiti na one prethodne. Njen muž je teško povrijeđen tokom rata i više ne može raditi.

"Nekada je zarađivao 800 dolara mjesečno", kaže za TRT World. "Sada prima samo 200 dolara pomoći od svog poslodavca."

Sedmica koja neće doći

Porodica preživljava od ovog smanjenog prihoda i humanitarne pomoći koja jedva pokriva hranu i lijekove. Tanka niska ručno rađenih papirnih lampiona visi sa strane istrošenog šatora. Oni su njen tihi kompromis, pokušaj da uvjeri djecu da je ramazan stigao.

"Svaki Ramazan bih im kupovala lampione, čak i male", kaže ona. "Vješala bih ukrase po kući. Nisu bili luksuzni, ali su djecu usrećivali. Ovo je prvi ramazan da nisam kupila nikakve ukrase."

Ukrasi sada koštaju pet puta više nego prije: "Srce mi se slama kada pitaju: 'Kada ćemo kupiti lampione?' Nemam dobar odgovor za njih."

Kada su je djeca pitala mogu li postaviti svjetla u šator, rekla im je: "Sljedeće sedmice." Ona vrlo dobro zna da ta sedmica vjerovatno nikada neće doći.

U Gazi, mnoge porodice tradicionalno kuhaju tradicionalno varivo na biljnoj bazi zvano molokhia i piletinu prvog dana Ramazana. Ove godine, Sanaa nije mogla. "Ne mogu priuštiti meso", kaže ona.

Njena djeca možda ne razumiju u potpunosti ekonomske teškoće, ali osjećaju nedostatak radosti. Ona pokušava to nadoknaditi kuhanjem bez mesa i rastezanjem nekoliko komada pilećih prsa koliko god može. Njen muž tiho sjedi u uglu šatora. Njegova povreda ga je lišila sposobnosti govora. "Povreda ga boli", kaže ona. "Ali ono što više boli je njegov osjećaj bespomoćnosti."

"Da li i mama posti?"

Za Ihaba Hassaneina (42) ramazan je vratio bolna sjećanja na njegovu suprugu, koja je preminula prije nekoliko mjeseci, boreći se s bolešću koju su otežali nedostatak lijekova i teškoće s putovanjima. Njihovih petnaest godina zajedno učinilo je ramazanski stol svjedokom bezbrojnih zajedničkih trenutaka.

"Ne mogu ni zamisliti iftar bez nje", kaže Ihab, kompjuterski inženjer, za TRT World u svom domu u centralnoj Gazi. "Ona je birala jela. Insistirala je da svi sjednemo prije poziva na molitvu. Organizovala nam je živote onako kako bi trebali biti."

Njihovo troje djece - od 14, 12 i 9 godina - i dalje ne vjeruju da mame nema: "Izbjegavaju reći 'mama je umrla'. A i ja."

Prvi Ramazan bez nje ponovo otvara nemoguća pitanja. "Da li mama posti s nama tokom Ramazana?" pita njegova dvanaestogodišnja kćerka Retal. "Da", kaže joj. "I jede kadaif na iftaru."

"Sjedim s djecom. Učimo joj El-Fatihu tokom svakog iftara i sehura. Pričat ću im o našem prvom zajedničkom ramazanu i kako smo se smijali kada je stavila šećer umjesto soli u supu. Ne želim da ona postane samo fotografija. Želim da sjećanje na nju ostane živo u našim životima", dodaje Ihab.

Ove godine, ramazan u Gazi ne liči na ono što je bilo prije. Dolazi nakon rata koji je uništio mnoga sjećanja. Ipak, nije u potpunosti nestao iz srca. Amjad traži način da preživi svoju samoću. Sanaa izrađuje lampione od papira. Ihab je odlučan da svoju suprugu održi prisutnom u svakom svetom trenutku. Njihovi rituali su ili drugačiji ili nestali. Ipak, ​​mali detalji i dalje definiraju šta je ramazan nekad bio. Tradicije se možda neće vratiti. Stolice će vjerovatno ostati prazne. Ali ljudi se ipak okupljaju, držeći se onoga što je ostalo.