Prilog dana: Sve što treba znati o NATO-u

Sjevernoatlantski savez, kamen temeljac transatlantske sigurnosti tokom hladnog rata, značajno je promijenio svoju ulogu u proteklih dvadeset godina. Alijansa je osnovana 1949. godine kao bedem protiv sovjetske agresije, a NATO je evoluirao da se suoči s globalnim prijetnjama u rasponu od pirata na Rogu Afrike do talibanskih pobunjenika u Afganistanu. 

Ali, dok je moderni NATO generalno više priznat zbog svoje uloge izvan, a ne unutar Evrope, akcije Rusije u posljednjih nekoliko godina, a posebno intervencija u Ukrajini, preusmjerile su pažnju Alijanse na kontinentu. Nedavni događaji su također izloženi neriješenim tenzijama oko širenja NATO-a u bivšoj sovjetskoj sferi.

NATO je skraćenica za North Atlantic Treaty Organization, tj. sjevernoatlantski vojni savez ustanovljen 1949. godine između država tadašnjeg zapadnog bloka. Danas NATO ima 28 zemalja članica.

Zaokret nakon hladnog rata

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, zapadni lideri intenzivno su raspravljali o budućnosti pravcu transatlantskih saveza. Clintonova administracija bila je za širenje NATO-a kako bi proširili svoj sigurnosni kišobran na istoku i konsolidirali demokratske dobitke u zemljama bivšeg Varšavskog pakta. Ostali su željeli smanjenje obaveza Pentagona u Evropi s nestankom sovjetske prijetnje.

S druge strane Atlantika, NATO saveznici su bili podijeljeni po tom pitanju. London se bojao da će proširenje razrijediti savez, dok je Pariz vjerovao da će dati NATO-u previše utjecaja. Mnogi u Francuskoj su se nadali da će integrirati bivše sovjetske države preko evropskih institucija. Tu je također postojala i zabrinutost zbog otuđenja Rusije.

U svom prvom putovanju u Evropu kao predsjednik (januar 1994.), Bill Clinton je najavio da proširenje NATO-a "više nije pitanje da li već kada i kako". Samo nekoliko dana ranije, vođe saveza odobrili su pokretanje Partnerstva za mir, programa osmišljenog da ojača veze sa zemljama centralne i istočne Evrope, uključujući i mnoge bivše sovjetske republike poput Rusije, Ukrajine i Gruzije.

Korak dalje od kolektivne odbrane

Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih i početak krvavih sukoba testirao je savez po pitanju proširenja pojma kolektivne odbrane gotovo odmah. Ono što je počelo kao misija da se nametnu UN-ove zone zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine preraslo je u bombardiranje snaga bosanskih Srba, za šta vojni stručnjaci kažu da je bilo od suštinskog značaja u okončanju sukoba. Za vrijeme operacije Deny Flight (april 1994.) NATO je proveo svoje prve borbene operacije u četrdesetogodišnjoj historiji, obaranje četiri aviona bosanskih Srba.

NATO operacije

Do 2014. godine, NATO je bio aktivan u pet misija: mirovne operacije na Kosovu; patrole za borbu protiv terorizma u Sredozemnom moru; protiv piratstva u Adenskom zaljevu i na Rogu Afrike; pomoć Afričkoj uniji u Somaliji; i, prioritet za vodstvo saveza, International Security Assistance Force (ISAF) u Afganistanu.

Sa sjedištem u Bruxellesu, Belgija, NATO je savez konsensuza, gdje odluke odražavaju kolektivnu volju članica. Ali pojedine države ili podgrupe saveznika mogu pokrenuti akciju izvan NATO-ovog pokroviteljstva. Na primjer, Sjedinjene Države, Francuska i Velika Britanija počele su akciju nadziranja zone zabrane leta u Libiji početkom 2011. godine, a nakon samo nekoliko dana prebacili su komandu operacije na NATO. U isto vrijeme, sve zemlje članice nisu obavezne da učestvuju u svakoj operaciji. Na primjer, Njemačka i Poljska odbile su doprinijeti direktno kampanji u Libiji.

Vojna struktura NATO-a podijeljena je između dvije strateške komande: Vrhovni štab savezničkih snaga za Evropu nalazi se u blizini Monsa, u Belgiji, a saveznička komanda za transformaciju nalazi se u Norfolku, u Virginiji. Vrhovni komandant savezničkih snaga Europe uvijek je Amerikanac i on je na čelu svih vojnih operacija NATO-a. Iako savez ima integriran lanac komande, većina snaga je i dalje pod nacionalnim zapovjedništvom do otpočinjanja konkretnih NATO-ovih operacija.

Generalni sekretar NATO-a služi četverogodišnji mandat kao glavni administrator i međunarodni izaslanik. Sjevernoatlantsko vijeće je glavna politička organizacija Saveza, sastavljen od delegata na visokom nivou iz svake države članice.

Odnosi s Rusijom

Moskva je gledala na proširenje posthladnoratovskog NATO-a u centralnoj i istočnoj Evropi s velikom zabrinutošću. Dvanaest članova Partnerstva za mir pridružilo se NATO-u. Mnogi sadašnji i bivši ruski lideri vjeruju da je alijansin prodor u bivšu sovjetsku sferu izdaja navodnih garancija da se neće proširivati na istok nakon ujedinjenja Njemačke 1990-ih, ako su neki američki zvaničnici uključeni u ove razgovore osporili ovo obećanje.

Tokom godina, NATO i Rusija su napravili značajne pokušaje ka pomirenju, a posebno potpisivanjem sporazuma u 1997. godini koji je uspostavio službeni forum za bilateralne razgovore, ali stručnjaci kažu da stalni nedostatak povjerenja i dalje opterećuje te odnose.

U 2014. godini, ruska aneksija Krima i navodna vojna podrška za separatiste u istočnoj Ukrajini, uključujući i pružanje teškog naoružanja, vjerojatno je zatrovala odnose s NATO-om za doglednu budućnost. 

"Jasno je da se suočavamo s najtežom prijetnjom evropskoj sigurnosti od kraja hladnog rata", rekao je generalni sekretar Rasmussen nakon ruske intervencije.

Obnova saveza?

Strah od daljeg ruskog širenja izazvao je lidere saveza da preispitaju odbranu NATO-a u Evropi, posebno na istoku. "Ovo je poziv na buđenje za euroatlantsku zajednice, za NATO, za sve one koji su posvećeni tome da Evropa bude jedinstvena, slobodna i u miru", rekao je generalni sekretar Rasmussen u martu 2014. godine.

Sjedinjene Države pojačale su prisustvo NATO snaga u Poljskoj i baltičkim zemljama, a i drugi saveznici, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku i Dansku, također se zalažu za pojačano prisustvo NATO-a na istoku. NATO će također povećati pomoć na terenu za Ukrajini .Ali, kao nečlanica, Ukrajina je i dalje izvan perimetra odbrane NATO-a.

NATO bi se također mogao aktivirati i kako bi se pomoglo Turskoj.

Turska je tražila sastanak čelništva NATO-a, pozivajući se na tačku četiri Atlantske povelje koja se aktivira kada neka od članica prijavi da je ugrožena.

Podsjećamo, glavna odredba ugovora između država članica je tačka pet koja glasi: Članice se slažu da će se oružani napad protiv jedne ili više članica u Evropi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve članice.

OSNOVNE ČINJENICE O NATO-u

Države osnivači (1949. godine)

- Belgija - Island - Norveška

- Kanada - Italija - Portugal

- Danska - Luksemburg - Ujedinjeno Kraljevstvo 

- Francuska - Holandija - SAD 

Države koje su pristupile NATO-u tokom hladnog rata

- Grčka (1952.)

- Turska (1952.)

- Zapadna Njemačka (1955.)

- Španija (1982.) 

Države bivšeg Istočnog bloka koje su pristupile NATO-u poslije hladnog rata

- Češka Republika (1999.) 

- Mađarska (1999.) 

- Poljska (1999.) 

- Estonija (2004.) 

- Slovenija (2004.)

- Letonija (2004.) 

- Slovačka (2004.)

- Litvanija (2004.) 

- Bugarska (2004.) 

- Rumunija (2004.) 

- Albanija (2009.)

- Hrvatska (2009.)

Centralni NATO štab nalazi se u Bruxellesu (Belgija). Osim 28 zemalja članica, 22 zemlje učestvuju u NATO Partnerstvu za mir, sa 15 drugih zemalja uključenih u programe institucionaliziranih dijaloga. Kombinirano vojni troškovi svih NATO članica iznose oko 70 posto ukupnih troškova odbrane na svijetu.