Potresna ispovijest žene iz Wuhana: Odlučili smo da želimo umrijeti kući

Zaraženih: 28333
Umrlih: 565
Oporavljenih: 1261

Ovako jutros izgledaju potresne brojke oboljelih i umrlih od novog soja koronavirusa, koji naučnici još zovu i novel (neobični, eng.) koronavirus i koronavirus 2019-nCoV.

Centar ove brzorastuće epidemije je kineski grad Wuhan, iz kojeg u svijet ne dolaze nikakve vijesti osim onih dobro cenzuriranih. Na Twitteru se mogu naći jezivi snimci iz ovog grada, no, upravo zbog cenzure, nemoguće im je utvrditi autentičnost. Pisali smo o tome:

Snimci koji stižu iz Kine uznemirili svijet: Šta se zaista dešava u Wuhanu?

Reporteri BBC-ja uspjeli su doći do Wenjun Wang (33), stanovnice ovog grada, koja je s porodicom odlučila ostati u gradu koji je od 23. januara u potpunoj blokadi i karantinu. 

Ovo je njena ispovijest:

"Trenutno uzimam i kineske i zapadne lijekove. Nema bolnice u koju mogu da odem jer moj slučaj nije potvrđen zbog nedostatka kompleta za testiranje.

Mama i tetka idu do bolnice svaki dan u nadi da će dobiti krevet za oca, uprkos njihovoj zdravstvenoj situaciji.

Ali nijedna bolnica ga neće primiti.

U Wuhanu postoji mnogo mjesta za smještaj pacijenata koji imaju neznatne simptome ili su još uvek u inkubacijskom periodu.

Ali za ljude koji su kritično, poput mog oca, nema kreveta.

Od izbijanja koronavirusa ujak je već preminuo, otac je kritično bolestan, a mama i tetka su počele da pokazuju neke simptome.

CT pregledi pokazuju da su im pluća zaražena. I brat kašlje i ima problema sa disanjem.

Otac ima visoku temperaturu. Temperatura mu je jučer bila 39,3 i neprestano kašlje i ima problema s disanjem. Dobili smo aparat za kiseonik i on se oslanja na tu mašinu 24 sata.

Stric je preminuo u jednom od karantina, jer ne postoje medicinske ustanove za ljude s teškim simptomima. Zaista se nadam da otac može da dobije neki pravi tretman, ali trenutno niko nije u kontaktu s nama, niti nam pomaže.

Nekoliko puta sam stupila u kontakt sa zaposlenima u bolnici, ali sam dobila odgovor da „nema šanse da dobijete krevet u bolnici".

Pokušali smo da odvedemo oca u karantin, a i ujak je tražio da ode u bolnicu u početku. Ali se ispostavilo da je u pitanju bio hotel.

U njemu nema medicinskih sestara ili ljekara. Otišli smo popodne, a tamošnje osoblje poslužilo im je hladnu večeru. Ujak je tada bio jako bolestan, s teškim respiratornim problemima i počeo je da gubi svijest.

Nijedan doktor nije došao da ga leči. On i otac ostali su u odvojenim prostorijama, a kada je tata otišao u 6:30 ujutro do njega, već je preminuo.

Nove bolnice koje se grade namijenjeni su ljudima koji su već u drugim bolnicama, a biće prebačeni u nove.

Ako slijedimo vladine smernice, jedino gdje sada možemo da idemo je karantin, ali ako odemo tamo - ono što se dogodilo sa ujakom, dogodilo bi se i s tatom.

Pa bismo radije umrli kod kuće.

Mnogo je porodica poput nas, a sve se suočavaju s istim poteškoćama.

Oca mog prijatelja je čak i odbilo osoblje u karantinu jer je imao visoku temperaturu.

Resursi su ograničeni, ali je zaražena populacija ogromna. Bojimo se, ne znamo šta će se dalje dešavati.

Da sam znala da će se 23. januara grad zatvoriti, definitivno bih izvela čitavu porodicu, jer ovdje nema pomoći.

Da smo negdje drugo, možda bi bilo nade. Ne znam da li su ljudi poput nas, koji su slušali vladu i boravili u Wuhanu, donijeli pravu odluku ili ne."