Ašimović Akyol: Treba prestati omalovažavanje žrtava seksualnog ratnog nasilja

Ugledni New York Times već drugi put objavio je tekst Riade Ašimović Akyol, doktorantske kandidatkinje međunarodnih odnosa na Galatasaray Univerzitetu u Istanbulu, koja već pet godina piše  za Almonitor.com, a njene su članke objavljivali i Al Jazeera English, The National i The Nation.

Piše: Faruk Vele

Porijeklom iz Bosne i Hercegovine, rođena na Kosovu, a odrasla u BiH, Ašimović Akyol u novom tekstu za utjecajni američki list je povukla paralelu između zločina nad ženama i djevojčicama u našoj zemlji, prije nešto više od dvadesetak godina i masovnih silovanja nad ženama iz naroda Rohingya koja se dešavaju danas.

Ašimović Akyol, inače supruga uglednog turskog autora i novinara Mustafe Akyola,  za Radiosarajevo.ba kaže da je užasnuta onim sto se dešava Rohingya muslimanima, djevojčicama i ženama koje "proživljavaju strašna zla", te da je osjećala da je morala dati neki svoj doprinos pisanom riječju.

"Poruke iz BiH, a posebno Ahmed ef. Mešića, bosanskog teologa, mesnevihana, islamskog pravnika i sufijskog šejha, smatram zaboravljenim blagom koje je trebalo predstaviti i svijetu, pa sam sretna što su i urednici New York Times-a prepoznali važnost poruke ovog velikog bosanskog alima", kazala je Riada Ašimović Akyol koja nam se telefonom javila iz Bostona.

Riada je, kao srednjoškolac Treće gimnazije u Sarajevu, osvojila Soroš stipendiju za jednogodišnje školovanje u SAD, a kasnije je osvojila i punu stipendiju za školovanje na Hamilton koledžu u SAD-u i Institut des etudes politiques u Parizu. Nakon povratka u Sarajevo, završila je magistarski studij na SSST univerzitetu, a onda nastavila doktorantske studije u Turskoj. Trenutno živi u SAD-u.

Uz saglasnost autorice, Radiosarajevo.ba prenosi ovaj tekst u cijelosti:

Human Rights Watch je prošlog mjeseca objavio izvještaj kojim se potvrđuje da je vojska iz Mijanmara učestvovala u masovnom silovanju muslimanskih žena i djevojčica, pripadnika muslimanske Rohingya populacije, kao sredstva za etničko čišćenje. Taj je izvještaj prošle sedmice slijedio članak agencije Associated Press koji je ustvrdio iste činjenice - korištenje "brutalnog i metodičkog" silovanja kao oružje rata.

Čitala sam oboje sa suzama u očima i odvratnošću u stomaku. Izvještaji, u svim svojim užasima - dehumanizacijskim masovnim silovanjem pred porodicom, prisilnim javnim obeščašćivanjima, mučenjem i seksualnim porobljavanjem – podsjetili su me na slične priče iz moje zemlje, Bosne i Hercegovine.

Tokom rata u Bosni od 1992. do 1995. godine, oko 20.000 do 50.000 žena doživjelo je brutalno seksualno nasilje, unutar i izvan brojnih "kampova za silovanje". Daleko najveći broj tih žena su bile bosanske muslimanke. Silovanje je bilo sistematično, s ciljem kulturnog istrebljenja. Prisilna trudnoča bosanskih muslimanki je bila jedna od prepoznatljivih i odvratnih genocidnih strategija koje su koristili srpski vojnici, policajci i pripadnici paravojnih skupina.

Danas više nema rata u Bosni. No, više od dva desetljeća nakon njegovog završetka, posljedice ovog ratnog seksualnog nasilja su i danas među našim još uvijek otvorenim ranama. U slučaju Rohingya muslimana, brinem se posebno za budućnost žena koje su pretrpjele ta silovanja.

Možda su za sada u vijestima, ali kao i u Bosni, kasnije mogu završiti marginalizirane, ušutkane i napuštene sa svim svojim traumama, čak i od strane pojedinih članova vlastite zajednice. Ali ne od sviju. Godine 1993., kada je rat u Bosni još trajao, Ahmed ef. Mešić, renomirani bosanski teolog, mesnevihan, islamski pravnik i sufijski šejh, napisao je esej pod pseudonimom Ahmed Nuruddin i naslovom Poruka silovanim ženama.

Njegov je cilj bio ponuditi teološko objašnjenje i duhovnu utjehu i podršku. U svojoj poruci ef. Mešić je naveo da bi bosanske žene koje su bile silovane trebale imati status svjedokinje vjere, mučenice, žrtve “na putu vjere islama” (šehid).

Naglasio je da je zajednica - a posebno muškarci - dužna pokazati dodatnu brigu, poštovanje, podršku i solidarnost prema tim ženama. Poruka je služila kao moćno upozorenje, utemeljeno na islamu, protiv patrijarhalnih tendencija u bosanskom društvu. Ef. Mešić je kritizirao nedostatak organizirane institucionalne podrške žrtvama silovanja i nije se sramio kritiziranja Islamske zajednice zbog toga što tad još nije pružila adekvatnu brigu.

Zdravstveni djelatnici i žrtve ratnih zločina u to vrijeme pozdravili su poruku ef. Mešića i drugih vjerskih autoriteta: Imamova angažiranost i javna osuda počinitelja stvorila je mogućnost za novo razumijevanje žrtava, napisala je autorica Inger Skjelsbaek.

Kamo sreće da su vlade i zajednica obratili dovoljno pažnje. Umjesto toga, godinama nakon toga, iskustvo žrtava ratnog seksualnog nasilja u Bosni sastojalo se prvenstveno od sažaljenja ili zanemarivanja, ali i stigme.

U sklopu istraživanja koje je proveo Fond za popise Ujedinjenih naroda 2015., dvije trećine žrtava sudionika je izjavilo je kako su podvrgavani osudi, uvredama i ponižavanju čim su njihovi susjedi ili prijatelji ili članovi porodice doznali da su bili podvrgnuti seksualnom zlostavljanju. Tko zna koliko žrtava još uvijek šuti o tome što su sve preživjeli, kao rezultat takvih osuda i ponižavanja.

Dio problema je i u tome što i nakon rata u Bosni i Hercegovini, u zemlji sastavljenoj od tri konstitutivne nacionalne skupine - Bošnjaka, Srba i Hrvata - nikada nije uspostavljena zajednička priča o nedavnoj prošlosti. Svaka etnička skupina ima svoj konkurentni projekt izgradnje nacije. Nitko nema u tim projektima mjesta za žrtve silovanja.

"Ove žene nisu dio kolektivne memorializacije, jer se gledaju kao podsjetnik na sramotu i poraz naroda", kaže Zilka Spahić-Šiljak, islamska teologinja i profesorica rodnih studija, istraživačica na Stanford Univerzitetu.

Poštivanje onih koji su pretrpjeli ratna silovanja zahtijeva od muškaraca da priznaju da su bili nemoćni zaštititi svoju naciju, žene i teritorij. Kao što je to navela autorica Janet Jacobs, sjećanje na patnju i odavanje počasti onima koji su bili silovani tokom rata "proturječi projektu izgradnje nacije i nacionalnog ponosa", što se u Bosni još uvijek vrlo često događa. Još uvijek smo vrlo daleko od bilo kakve pravde za Rohingya muslimane, a kamoli bilo kakvih napora za izgradnju nacije. Mijanmarska vlada i dalje poriče zločine protiv čovječnosti, a budućnost Rohingya muslimana, kao naroda ostaje nepoznata.

Toliko za "nikad više".

No, postoje naznake da žene pripadnice Rohingya muslimana, koje su bile silovane, mogu doživjeti budućnost koja nije drugačija od one koju su doživjele žrtve seksualnog zlostavljanja u mojoj zemlji prije mnogo godina. U jednoj od priča o Rohingya zenama koju je prenio Associated Press, muž je na vijest o napadu na njegovu trudnu ženu odgovorio tako što je htio znati zašto nije pobjegla i prijetio je da će ju napustiti.

Human Rights Watch izvijestio je da mnoge žene pripadnice Rohingya muslimana, čak i one koji su pobjegle u Bangladeš, ne traže bilo kakvu pomoć nakon silovanja zbog straha od stigme.

Ostale žrtve masovnog silovanja, kao što su nigerijske žene i djevojčice koje su silovali pripadnici zloglasnog Boko Harama i nigerijske snage sigurnosti, ili Yazidi, žene porobljene od barbarske tzv. Islamske države takođe se mogu suočiti s sličnim sudbinama.

Bosanske žene i ostale koji su doživjele ratno silovanje trebaju prostor i sredstva da ispričaju vlastite priča, što bi ih moglo tretirati ne samo kao žrtve, već i kao svjedoke, rekla je gđa Spahić- Šiljak. Takva promjena mogla bi stvoriti mjesto za njih u nacionalnoj pripovijesti obnove. Nažalost, poruka ef. Mešića ženama u svojoj zajednici u posljednja dva desetljeća je uveliko zaboravljena, čak i u Bosni, iako je njegova poruka jednako važna i danas.

Ef. Mešić je istaknuo da moramo poštovati i odavati čast ženama silovanim u ratu. Kao islamski učenjak, također je podsjetio vjernike, navodeći kur'anske ajete, da će počinitelji zločina protiv njih biti kažnjeni, a žrtve će biti posebno nagrađene od strane Boga. Drugim riječima, Bog će biti s onima koji pate, prije ili kasnije.

Mnoge žrtve u Bosni također su osjećale da je Bog s njima, i to im je pomoglo da prežive. No, većina smrtnika, od međunarodne zajednice do članova vlastite zajednice, nije bila s njima - barem nije dovoljno. Ista tragedija koja se dogodila u Bosni ne bi se trebala ponavljati s ženama pripadnicama Rohingya muslimana. Genocid se mora zaustaviti, a žrtve seksualnog nasilja trebaju dobiti podršku, prava i poštovanje koje zaslužuju.