Holodomor: Jedan od najvećih genocida u modernoj historiji

Svake godine, četvrte subote u novembru, obilježava se godišnjica Holodomora, jednog od najstrašnijh zločina u modernoj historiji - namjerne gladi u Ukrajini koju je izazvao sovjetski diktator Staljin.

Iako se jako rijetko spominje, slovi za jednu od najvećih masovnih tragedija, Holodomor je namjerno izazvana masovna glad u Ukrajini koja je trajala od 1932. do 1933. Ova tragedija slovi za jednu od najvećih masovnih tragedija u 20. stoljeću.

Red je prvo navesti gole brojeve, da bi se prikazao razmjer masovne tragedije. Oni sami po sebi prikazuju o kolikoj se tragediji i kakvom zločinu radi. Ali priče iz njih prikazuju razmjere izdaje, tragedije, nesposobnosti, osvete, kukavičluka i ljudske indiferentnosti prema patnji drugih ljudi, bili bližnji ili stranci, prenosi Index.hr.

Ogroman broj umrlih

Zavisno o procjenama, u Holodomoru je umrlo od tri do deset miliona ljudi. Niko ne zna točan broj jer su vlasti u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) zabranjivale ikakav spomen o tome, sve do pred sam raspad te države. Sama riječ Holodomor znači "ubiti izgladnjivanjem".

Ujedinjeni narodi u zajedničkoj izjavi 25 država, među kojima su osim Ukrajine i SAD te Rusija, spominju od sedam do deset miliona žrtava Holodomora. Procjene modernih povjesničara se kreću od tri do sedam miliona. Hrvatska još nije priznala Holodomor kao genocid, iako su to (uz Ukrajinu) učinili Poljska, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Kanada, Vatikan, SAD i drugi. EU još uvijek Holodomor karakterizira kao zločin protiv čovječnosti, a ne genocid.

Iako nije moguće tačno izbrojiti sve žrtve, jer se evidencija nije ni vodila, demografski udar se jasno vidi iz podatka da je rast stanovništva Ukrajine od 1926. do 1939. bio 6.6%, a Rusije i Bjelorusije 16.9% i 11.7%. To je bilo doba demografskog rasta u cijeloj Europi, a Ukrajina je kao žitnica Europe imala posebno dobre uvjete za rast stanovništva.

Glad nije bila ograničena samo na ukrajinski dio SSSR-a i južna područja Rusije su gladovala. Ali glad u Ukrajini nosi obilježja genocida. 

Žitnica Europe

Popularno se misli da je Rusko Carstvo, kojeg je Ukrajina bila dio, bilo nerazvijeno prije dolaska socijalista na vlast. Ipak, historijski podaci prikazuju bitno drugačiju sliku.

Činjenica je kako industrijalizacija dolazi relativno kasno, ali do 1913. Rusko Carstvo postaje peto najveće privredno na svijetu, sa sve većim udjelom svjetske industrijske proizvodnje. Od 1913. do 1917. se proizvodnja industrijske opreme utrostručila.

Rusko Carstvo je bilo najveći svjetski izvoznik žitarica, prinosi zasađene površine po hektaru su kontinuirano rasli, a predvodnik tih uspjeha je bila upravo Ukrajina, zbog iznimno podnog tla i klime pogodne za uzgoj žitarica nazvana "žitnica Europe".

Nakon raspada Ruskog Carstva i početka revolucije, u Ukrajini se osim socijalista pojavljuju i nacionalne snage koje se bore za uspostavu nezavisne Ukrajine odvojene od Rusije. Započinje Ukrajinski građanski rat u kojem međusobno ratuju nacionalisti, imperijalisti, anarhisti itd., ali na kraju pobjeđuju socijalisti i 1921. preuzimaju vlast.

Kako je Staljin otjerao Ukrajinu u masovnu glad

1929. počinje program kolektivizacije diljem SSSR-a, pa tako i u Ukrajini. Iako je formalno bio dobrovoljan, seljake se na različite načine prisiljavalo da se pridruže "kolhozima" (kolektivne farme) i "sovhozima" (državne farme).

Prvi petogodišnji plan (petoljetka), program ekonomskih ciljeva smišljenih u Moskvi, od seljaka je, kolhoza i sovhoza zahtijevao da uvedu nove kulture, s kojima seljaci često nisu bili upoznati i uopće nisu imali iskustva u njihovom uzgoju.

One za koje se procijenilo da su kulaci, tj. bogati seljaci, posebno se prisiljavalo. U to vrijeme je biti bogati seljak značilo ne imati slamnati krov, nego cigleni. U isto vrijeme kada se počela provoditi kolektivizacija, provodila se i dekulakizacija, prisilno otimanje zemlje i drugog vlasništva "bogatim" seljacima. Oduzimane su životinje, koje su u to vrijeme bile glavna imovina seljaka, pa su mnogi umjesto da krave i druge domaće životinje predaju socijalistima krenuli te životinje ubijati. S vremenom je eliminacija kulaka postala državna politika.

Sama procjena što je i ko je kulak je bila nejasna pa se često koristila subjektivna procjena koja je služila za eliminaciju bilo koga tko se usprotivio novoj socijalističkoj vlasti.

Izvozila se hrana dok je Ukrajina gladovala

Učinci kolektivizacije su bili katastrofalni, vremenske prilike su bile loše, a seljaci (ne samo bogati kulaci) su se opirali. Otpor seljaka je često prelazio u oružane pobune, koje su bivale brzo ugušene. Skrivanje pšenice i druge hrane se strogo kažnjavalo, a selima su patrolirali članovi partije, tražeći i otimajući hranu da bi ispunili kvote koje su im zadane.

U godinama prije gladi članovi komunističke stranke su oduzimali hranu od seljaka da bi se ona izvozila izvan SSSR-a. Razlog je bio politički - trebalo je pokazati svijetu da komunizam funkcionira i proizvodi viškove hrane.

Otimanje hrane za izvoz se nastavilo i u godinama najveće gladi, pa makar su ljudi diljem Ukrajine i drugih dijelova SSSR-a umirali od gladi. Percepcija u inozemstvu da socijalistički SSSR proizvodi višak hrane se morala održavati. Glad se nije smjela priznati.

Zatvaranje granica i propagandni rat

Seljacima je prvo bilo zabranjeno putovati u gradove, da bi se pravo stanje sakrilo od urbanog stanovništva. Kasnije niko nije smio putovati izvan svog sela, a za vrijeme najveće gladi se nije smjelo putovati ni izvan Ukrajine. Cijela zemlja je bila izolirana od ostatka svijeta, granice zatvorene, a sve informacije koje su izlazile strogo kontrolirane.

Novinarima, diplomatima i drugim stranim dužnosnicima je bilo zabranjeno govoriti i pisati o tome što se događa u Ukrajini. Neki od njih su čak i znali za golemu ljudsku tragediju koja se odvijala, ali su šutili da ne izgube svoj posao i naklonost socijalističkih vlasti. Dopisnik američkog New York Timesa Walter Duranty je odmah nakon revolucije došao u Moskvu, gdje je 14 godina radio a da nikada nije spomenuo bilo što vezano za masovnu glad.

Naprotiv, za vrijeme najteže gladi 1933. je u New York Timesu porekao bilo kakvu glad i drugog novinara, koji je pisao o gladi u Ukrajini, optužio za laži. Taj drugi novinar je kasnije ubijen od strane sovjetske tajne policije NKVD, a Duranty je dobio Pulitzerovu nagradu za posebna novinarska postignuća prilikom izvještavanja iz SSSR-a.

Opća masovna glad

Razmjeri gladi su bili zastrašujući. Kako im je sva hrana bila oteta, a hrana iz kolektivnih i državnih farmi je odlazila u Moskvu za izvoz, seljaci su bili primorani krasti ili gladovati. Ironično, krali su sa zemlje koja je samo nekoliko godina prije bila njihova.

Ali kada su vlasti primijetile da kvote neće moći ispuniti ni uz otimačinu od seljaka, a sami seljaci nisu bili zainteresirani da na zemlji koja nije njihova rade istim intenzitetom kao prije na svojoj zemlji, uvedene su stroge kazne. Sakrivanje hrane od partijskih službenika i krađa makar jednog sjemena su se kažnjavali smrću ili desetogodišnjim zatvorom. Bez obzira na spol i dob, isto je vrijedilo za muškarce kao i za djecu i žene.

Ljudi su bili očajni. Kore stabala i prokuhavane kosti su se mljele u prah koji se jeo pomiješan s malo vode, jeli su se mravi i crvi. Štakori, miševi i vrapci su postali delikatesa.

Ostatak teksta o genocidu u Holodomoru možete pročitati OVDJE.