Potresna priča medicinske sestre: Kada me pacijent pita kada će umrijeti...

Medicinska sestra iz COVID bolnice u zagrebačkoj Dubravi,koja je željela ostati anonimna, objavila je potresan post.

"Vrištala bih! Plakala! Jadala se! I želim da taj osjećaj izađe iz mene! I to ne zato što je to "moj" težak dan, nego zato što takve teške dane gotovo svi mi koji radimo sa pacijentima koji su oboljeli od covida prolazimo sada vrlo često", napisala je na početku objave, pišu Vijesti.hr.

"Takav teret na prsima nisam osjetila već prilično dugo. Kad te čovjek koji bi mogao poživjeti još koju godinu, očiju punih želje za napustiti ovaj svijet pita - KAD ĆU JA OTIĆI ODAVDE?, napravim se blesava i pitam ga - mislite iz intenzivne? NE! KAD ĆU UMRIJETI? Stavljam ruku na njegova prsa i osjećam pod prstima to struganje, tu bol koja ga proždire iznutra. Steže mi se grlo, a očiju punih suza trudim se izgovoriti nešto suvislo i utješno - a znam da nema riječi koje bi olakšale i njemu i meni... Razumio me. Zatvorio je oči i nastavio biti u svojoj boli", stoji u objavi.

''Paralelno slušam žamor koji se kovitla malo dalje od mene i izlazim iz sobe... Drugi pacijent se počeo urušavati. Dolazim tamo, on potrbuške leži, hvata zrak, grčevito stišće ruke i zadnjim atomima snage moli se, svjestan ako završi na respiratoru, da je pitanje hoće li se skinuti s njega. Diše plitko i jako brzo. Smirujemo ga i svima nam je ista želja u pogledu - da uspije savladati tu krizu i nastavi i dalje disati sam bez respiratora. Te sekunde, minute djeluju kao vječnost. I njemu i nama. Dišeš s tim pacijentom i moliš sve u svemiru da mu omogući da uspije udahnuti! Uspijeva!! Polako se vraća u donekle normalni ritam disanja.

Osjećaš u zraku olakšanje u svima nama, ali urezuje ti se ta slika čovjeka od šezdesetak godina koji kao da krivi sebe što ne može udahnuti i dobiti bar mrvu zraka.. Koji toliko jako ima stisnute šake da kaplje znoj sa njih i bori se ostati među onima koji nisu na respiratoru", napisala je.

"Nastavljamo dalje raditi jer posao ne staje, nemaš vremena sam sebi objasniti to sve i to nekako normalno posložiti u vlastitoj glavi. Jer ne, nismo roboti, ljudi smo od krvi i mesa, s emocijama i empatijom za svako živo biće. Dolazi završetak smjene, a naše glave tek tada počinju prebirati sve te slike koje su se odvile pred našim očima. I tad počinje tuga. Jad. Nemoć. Koju ne može riješiti nitko. Urezuje se u nas sve.

I ove mjere koje su sad stavili ljudi s vrha - imam osjećaj da tako skoro neće uroditi plodom. Svima onima koji se silno trude ne nositi masku iz ovog ili onog razloga samo želim reći - zamislite se da je to vaš otac ili majka i moli vas za malo zraka ili za otići s ovog svijeta jer više ne može podnijeti tu bol - i tad nađite u sebi bar malo želje da im olakšate i ne dovedete ih do toga, svojim postupcima, u opasnost. Čuvajmo jedni druge, jer danas su to bili ljudi koje ne poznajete, ali sutra to može biti vaš netko, to mogu biti ja, pa na kraju cijele priče i vi sami", izjavila je sestra iz Dubrave.