Potresan tekst srbijanskog pisca o "Sarajevo safariju": "Ne sjećam se da sam čuo nešto okrutnije"

Srbijanski pisac i pjesnik Stefan Simić objavio je na društvenim mrežama vrlo emotivan i poučan tekst na društvenim mrežama, a koji se tiče Sarajeva, opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine i "Sarajevo safarija", odnosno neljudskosti koja se ogleda u tome da su bogataši '90-tih godina masno plaćali da snajperima ubijaju građane Sarajeva sa okolnih brda.

Simićev tekst pod naslovom "Kako se pucalo na Sarajevo - safari, turizam, na ljude", prenosimo u nastavku:

"Pričao mi rođak, koji živi u centralnoj Srbiji i nije bio u ratu, kako je bio, devedesetih, na jednoj proslavi, u svom gradu, daleko od Bosne, i neki tip, koji tek što je stigao sa ratišta, valjda na produženi vikend, prepričavao anegdote i u jednom trenutku mu predložio:

'Mali, dođi neki dan da pucaš na Sarajevo. Dam ti haubicu, i udri.'

Još mi odzvanjaju te riječi... Pitam ga: 'Zvao te da pucaš u neke mete?', pošto ga nisam iz prve razumio.

'Ma ne, okupirali su grad, pa odozgo, sa okolnih brda, po svemu, pa šta dohvatiš...'

Na grad? Na ljude?

Ne sjećam se da sam skoro čuo okrutniju priču.

Okupiraš grad i pucaš. U koga, zašto? Ne znaš tačno, ali pucaš. Pucaš dok ima metaka, dok ti ne dosadi... Dovedeš redom društvo, prijatelje, familiju, i pucate. Kao neiživljeni klinac na video igricama.

"A meci prolaze..."

Samo što su ovo realni ljudi, realne kuće, sve realno. I pucaš. Bez da te je briga da li si nekoga ubio dok spava, dok čita ili svira gitaru, dok umire od gladi, dok ne zna šta će sa sobom, a meci prolaze...

Ne znaš ni odakle, ni zašto, samo krenu, niotkuda, i udaraju svuda - po sobi, tijelu, uspomenama... I možda i imaš šanse da preživiš, ali nemaš šanse da se od svega toga ikada oporaviš.

Da i poslije, mnogo poslije, ti se priviđa sve to isto, kao u najgorem košmaru, a ti zaključan, na odloženom streljanju, koje svakog časa može da se desi, bez najave", napisao je Simić u prvom dijelu teksta.

Potom se prisjetio svog prvog nastupa u Sarajevu.

"Kada sam prvi put imao nastup u Sarajevu, ne tako skoro, jedan stari Sarajlija, na moje pitanje u vezi smještaja, rekao mi je da bi me rado primio na noćenje, ali da se njegova žena zaklela da joj niko, ko dolazi iz Srbije, neće prespavati u kući.

Nisam je tada razumio. Samo sam odmahnuo rukom, kao na neku glupost.

Nakon ove, i mnogih sličnih priča, razumio sam je. Da ti neko godinama puca na grad,
upoređujući grad sa ku*vom i redaljkom, i svi imaju pravo, svako svoju turu ludila i metaka, da pokaže da je muško...

A to što neko strada, ma koga briga? I ko to zna? I gdje se to piše...

Nekad je bilo "Valter brani Sarajevo", a poslije - "Valter ruši Sarajevo".

"Sarajevo jesu ranili, ali nisu ga ubili"

Srećom, Sarajevo nikada neće biti srušeno. Ostat će vječno da žive svi ti dragi likovi u njemu i da čine dušu grada, iako ih odavno više nema.

Kiko, Mirza, Davorin, Kemo, Dario...

Jesu pucali u njega, jesu ga ranili, ali nisu ga ubili. Niti će. Sarajevo je slobodno. Bosna je slobodna. Sarajevo je živo. Bosna je živa.

I nije srpska, i nije hrvatska, nego svačija i ničija. Tačnije, svoja. I svih nas koji je nosimo u srcu", zaključio je Simić.

Objavio je i fotografije ljudi iz ratnog Sarajeva kako trče ulicama da bi se spasili. Od istih onih nevidljivih snajpera i onih koji su i plaćali da bi pucali po njima.

I komentari drugih ljudi koje su ostavili na Simićevoj objavi su emotivni.