Milanoviću, fašisto!

Kada se god u hrvatskoj javnosti nađe u nezavidnoj poziciji, kod predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića proradi nerv kulturnog rasizma, stanovitog kompleksa više vrijednosti, pa se krene šovinistički iskaljivati na Bosni i Bosancima.

Tako je bilo kada su ga u ljeto 2016. godine „šatoraši“ opkolili usred Zagreba pa je zemlju iz koje su potekli i on i njegova supruga nazvalo „big shit“. Ili onomad kada je eksperimentirao mrzilačke narative o „sapunu i parfemu“.

Gospođa ministarka

Tako je i danas kada je Zokiju na Summitu NATO-a u Madridu ispod nogu izvučen "bosanski ćilim" pa je, kaže vic, molio da se upali svjetlo – kako bismo se „bolje organizirali“. Nije se ni oporavio od fijaska u kraljevskom gradu, a hrvatski mediji su već otvorili aferu s Milanovićevom „gospođom ministarkom“ koja je sebi uzela za pravo da postrojava i profesore škole koju pohađala predsjednički sin!

I šta će, gdje će, Milanović opet po Bosni i Bosancima.

Međutim, na tom putu od „big shita do Bigfoota”, predsjednik Hrvatske, zemlje članice NATO-a i EU,je novim izjavama u kontekstu BiH dosegnuo novi nivo jezika mržnje započinjući stvaranje mrzilačkog narativa gdje se nečije ime, etničko ili vjersko porijeklo stavljaju u ravan tobože niže vrijednosti pa čak i problema, što može imati iznimno opasne posljedice.

 „Mi“ protiv „njih“

Prema mišljenju Sashe Havlicek s Instituta za strateški dijalog (ISD) „osnovno načelo svih ekstremističkih ideologija jeste dehumanizacija onog drugog“, jer „kada uspostavite razmišljanje 'mi' protiv 'njih' možete stvoriti nevjerojatne podjele i sukobe među ljudima“.

Kada je Milanović govori o deklaraciji Bundestaga koja se odnosi na BiH on kaže
da se „sponzor, odnosno autor te deklaracije ne zove ni Hrvoje ni Jovan, nego vjerovatno Muhamed“.

I pritom dodaje da „nema ništa protiv Bošnjaka“. Na gotovo identičan način kao kada član Predsjedništva BiH i njegov saveznik, Milorad Dodik, govori o tome da su „Bošnjaci podanički narod“, da „hodža arlauče“ s minareta, ili kada uoči 11. jula gnusno laže da u Srebrenici nose „prazne tabute“. I još insistira - da „nema ništa protiv Bošnjaka“.

U tom dodikovskom stilu Milanović - između spominjana „Alijine stranke“ i znakovitog pitanja je li u Madridu trebao baciti bombu?! - atakuje na sve što jeste Bosna i Hercegovina. Pa i na onu građansku, koja treba biti odraz želje za boljom budućnosti ove zemlje.

„U toj deklaraciji se BiH zaziva kao građanska država. To je ustvari državna politika Njemačke. Šta bismo mi trebali napraviti? Imamo Bošnjaka koji glumi građanina, penetrirao je u SPD… Gdje su tu Hrvati? Kukavičje gnijezdo“, kazao je, uz ostalo, predsjednik Hrvatske.

Ovdje se može nazrijeti poseban animozitet prema mladim ljudima, djeci izbjegloj pred agresijom i genocidom, koji danas zauzimaju važna mjesta u političkom životu europskih država, poput Adisa Ahmetovića na kojeg se aludira s Pantovčaka.

„Muhamed“ u Bundestagu

Jer, u Milanovićevoj viziji svijeta kulturnog rasizma Bosanac je onaj „Mujo koji udara u tarabu“ ili „Šemso“ iz „Naše male klinike“. Čak ih i ne želi razumjeti. Njihovu dobronamjernost vidi kao slabost ili ludost, te je zbunjen kada se u Bundestagu pojavi sam „Muhamed“?!

Otud su mladi ljudi koji poput Adisa Ahmetovića ili Jasmine Hostert u Njemačkoj, ali i austrijske ministrice Alme Zadić, ranije švedske ministrice Aide Hadžialić, ili Elvira Klempića u pobjedničkom timu američkog predsjednika Joea Bidena, mladi ljudi koji, dakle, govore jezikom modernog političkog svjetonazora, stvarnih demokratskih i civilizacijskih dostignuća, za Milanovića tek “Muhamedovska zavjera”. Jer predsjednik Hrvatske nije slučajno izgovorio to ime.

Ne shvata Milanović da je onaj „Mujo“ što je udarao u tarabu ubijen zbog komada hljeba u logoru Gabela. „Šemsinu“ maloljetnu sestru ubili su kod Stoca nakon što je upitala „Šta nam ovo radite?!“ Njegova braća odvedena su u Dretelj, a onda u Ljubuški gdje su dobili papire "za treće zemlje“, a najprije bi ih "oporavljali" na otocima u Hrvatskoj kako ne bi plašili Europu kao živi kosturi.

Danas se njihova i djeca drugih dojučarašnjih žrtava vraćaju kao političari, pisci, novinari, inžinjeri, oficiri, diplomate, političari… I to je razlog zašto danas pišu deklaracije i traže podršku za rezolucije o BiH. Ne da bi nekome nanijeli zlo, već kako bosanskohercegovačka djeca više nikada ne bi doživjela pakao devedesetih u kojima su oni patili.

Put kojim Zoran Milanović vodi susjednu Hrvatsku, zemlju članicu NATO-a i EU, nastojeći da za poznate ruske adrese po svaku cijenu izazove „vruću jesen“ u BiH je krajnje opasan. I mora bi biti zaustavljen, prije nego bude kasno. Za nadati se da će i intelektualci i političari iz Hrvatske, oni koji vjeruju u demokratske vrijednosti, mir, slobodu i dobrosusjedstvo dići svoj glas protiv ovakvih politika i narativa, kao što su to neki činili devedesetih…