Kako se u bivšoj SFRJ uči o Srebrenici: Primjeri iz školskih udžbenika

Kada historičari budu spremni prihvatiti činjenicu da se u Srebrenici dogodio genocid, kada političari budu spremni prihvatiti činjenicu da se desio genocid, onda će se o ovome početi detaljnije izučavati u obrazovnom sistemu, kaže direktor Instituta za historiju u Sarajevu Husnija Kamberović.

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, Kamberović navodi kako se o sukobima u bivšoj Jugoslaviji učenicima govori obično na kraju školske godine, kada đaci već imaju zaključene ocjene. „Eventualno se nešto doda oko toga da je devedesetih godina počeo rat u Jugoslaviji i da su se desili neki zločini. Mislim da postoji nužna potreba da se onome, što se dešavalo devedesetih godina, pristupa na jedan ozbiljniji način, ne navijački“, ističe Kamberović 

Kako se ovoj temi pristupa u nastavnim procesima širom regije? Zaključak istraživanja koje je o ovoj temi proveo Radio Slobodna Evropa, je da su termini genocid i etničko čišćenje još uvijek tabu u mnogim školskim udžbenicima, i o ovome se iznose različite interpretacije. 

Pakrac, Gospić, Srebrenica...

Genocid u Srebrenici, za srednjoškolce u Srbiji, jedan je u nizu zločina, i to najčešće zločina počinjenih nad Srbima, kaže historičarka Dubravka Stojanović:

„U najvećem broju udžbenika, zločini su dati kumulativno. Obično su stavljeni u neku zagradu, a u toj zagradi se nalaze svi zločini počinjeni u ratovima u EX YU. Ređaju se odvojeni zarezima. I tu se, u toj zagradi, nađe i Srebrenica. Prema tome, najčešći način prikazivanja je da Srebrenica nije ni na koji način izdvojena iz drugih. A ti drugi koji se prikazuju, kada ih malo analiziramo, vidimo da su većinom zločini nad Srbima i da daleko manje ima zločina koji su počinili vojnici sa srpske strane nego ovi drugi“. 

Kako to izgleda u praksi, navodi historičarka Marijana Toma dodaje: 

„Na primer u udžbeniku za IV razred gimnazije navodi se da su najstrašniji primeri etničkog čišćenja zabeleženi u zločinima nad civilnim stanovništvom u Pakracu, Gospiću. Ovčari kod Vukovara, Kravici, Skelanima, Bratuncu, Medačkom džepu, Ahmićima, Goraždu, Srebrenici i drugim mestima.”

Srebrenički zločin se, kaže Marijana Toma, pominje u svim udžbenicima, ali genocid, samo u jednom:

„Samo jedan udžbenik kaže da su Ratko Mladić, koji je vodio operaciju zauzimanja Srebrenice, i drugi srpski oficiri, u međuvremenu optuženi za ratne zločine, uključujući genocide pred Međunarodnim krivičnim sudom za EX YU. Najinteresantniji deo. Ovaj udžbenik kaže da je Međunarodni sud pravde u Haagu, u presudi po tužbi BiH protiv SRJ ovaj zločin okvalifikovao kao genocid, ali Srbiju nije povezao s ovim događajem. To je naravno potpuno netačno, s obzirom na to da je Srbija proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o genocide prema presudi Međunarodnog suda pravde”, konstatira Toma u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.

Kako učiti o Srebrenici u BiH 

Srebrenički genocid, kako navodi Amir Hasičić, predsjednik udruženja nastavnika historije KS-a, ali i posljednji rat u BiH, pominju se u udžbenicima, ali oprezno:

„Svi učenici u FBiH, koji prate nastavu prema federalnom planu i programu, a to je šest kantona, izučavaju genocid u Srebrenici na taj način da se u tom udžbeniku pominje kada se desio i da se desio. U srednjim školama (...) određena pažnja je posvećena izučavanju holokausta, u devetim razredima osnovne škole. Tek tada se upoznaju učenici s terminom genocid i terminom holokaust, šta to podrazumijeva, šta su koncentracioni logori.“

Autor udžbenika iz historije Željko Vujadinović kaže:

„Prije nekoliko godina usvojen je načelni princip. S obzirom na to da ne postoje usaglašeni stavovi, niti o prirodi, niti o karakteru rata, niti o prirodi toga na koji način je i da li je SFRJ razbijena ili se ona raspala, onda je načelno dogovoreno da se posljednji događaji obrađuju na nivou faktografije. Pristupa se bez posebnih elaboracija i vrijednosnih ocjenjivanja o karakteru tih zbivanja, već se one određuju na nivou činjenica(...) Tako je u teoriji. U praksi, pretpostavljam, svaki nastavnik na određeni način daje neku svoju interpretaciju tih novih zbivanja.“

U Hrvatskoj se o Srebrenici uči u 8. razredu 

Genocid u Srebrenici obrađuje se u hrvatskim školama, iako ponekad u udžbenicima nije tako kvalificiran. Nacistički genocid nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu je najopsežnije obrađen, bilo da tretira događanja u svijetu ili u Hrvatskoj. U jednoj lekciji spominje se i genocid nad Armenima, dok se genocid u Ruandi ne spominje. 

U hrvatskim planovima i programima povijesti, Srebrenica je tema koja se uči u 8. razredu osnovne škole, u 4. razredu gimnazije i u II razredu srednje strukovne škole. 

„Taj događaj se pominje u svim udžbenicima, iako ga svi ne kvalificiraju kao genocid. Razlike su od udžbenika do udžbenika. Nije tome posvećeno mnogo prostora, radi se doista o samo nekoliko rečenica. U svakom slučaju, u hrvatskim udžbenicima je naglasak na rat u Hrvatskoj. BiH je škakljiva tema za Hrvatsku, budući da je tu, u cijeli sukob, bila involvirana i Hrvatska, i to na ne baš uvijek na najblistaviji način. Meni se čini da se ta tema pomalo i izbjegava, ali pominje se na način koji ističe hrvatsko-bošnjačku suradnju.“, kaže stručnjakinja za metodiku nastave povijesti Snježana Koren.

Crnogorski učenici o ratu devedesetih uče kroz jednu lekciju

Raspad SFRJ i rat devedesetih u aktuelnim udžbenicima historije za srednje škole u Crnoj Gori, kao nastavna jedinica su obrađeni na samom kraju udžbenika za IV razred, u jednoj lekciji na tri stranice teksta. Srebrenica se u toj lekciji ne pominje. Jedan od koautora ovog udžbenika Šerbo Rastoder objasnio je zašto je to tako:

„U upotrebu je vraćen stari udžbenik. U nastavnoj jedinici o raspadu Jugoslavije se samo prezentiraju činjenice, bez ikakvog vrijednosnog suda i bez ikakvih dodatnih objašnjenja. To je vrlo šturi i sažet pregled dešavanja. Tu se Srebrenica ne pominje. Mislim da se ne pominje ni iz razloga što je to bio prvi i jedini napor da se ti noviji sadržaji iz savremene historije ugrade u školske udžbenike. Kada je on pravljen, Srebrenica još uvijek nije bila aktuelna tema u Crnoj Gori, u smislu da je Parlament usvojio Rezoluciju o genocidu. Tada je bilo jako problematično stanje u odnosu na taj događaj, tako da je izostalo bilo kakvo pominjanje tog događaja.”

Rastoder napominje da je struka priredila adekvatan udžbenik za srednje škole, koji je detaljno opisivao raspad SFRJ i ratna dešavanja na ovim prostorima, ali da je taj udžbenik zabranjen od stane tada, a i danas, aktuelne crnogorske vlasti:

„Prema mojim informacijama, zabranu tog udžbenika je lično tražio predsjednik Vujanović na osnovu stava Saveza udruženja boraca NOB-a. Oni su tada, navodno, problematizovali činjenicu da se u tom udžbeniku pominje učešće Crne Gore u tom ratu. Argumentacija protiv toga je bila da Crna Gora tada nije bila samostalna država i da nije mogla odlučivati o tome da li će učestvovati u ratu ili ne. Čak je argumentacija išla do tog nivoa da Crna Gora nije ni učestvovala u tim događajima. Mi smo, kao kontraargumentaciju, naveli apsurdnu činjenicu da država, koja ima ratne vojne invalide, Udruženje ratnika iz posljednjeg rata, ne može da nije učestvovala u ratu. Ali moć političke sile je bio veći i taj udžbenik je povučen kao takav.”

U izradi zajednički udžbenik za cijeli Balkan

Grupa historičara od Slovenije do Turske i Kipra radi godinama na projektu zajedničkih knjiga o historiji Balkana. Prve četiri knjige o daljoj prošlosti su završene, a sada se privodi kraju najnovija historija, od 1945. do 2008. godine. 

Čitajući primjere iz pojedinih država regije, uvođenje ovakvog udžbenika čini se kao naučna fantastika. 

Očito je da će morati proći još mnogo godina prije nego što osnovci i srednjoškolci iz regije budu učili ujednačene programe iz historije devedesetih. 

Ali, i taj dan jednom će svanuti.