Iskusna psihologinja uzdrmala javnost svojim odgovorom: 'Kako se ovo dogodilo? Ne otpisujte problem'

Stravično ubistvo u školi Vladislav Ribnikar u Beogradu potreslo je cijeli region. Probitni šok i nevjericu da se tako nešto dogodilo polako zamjenjuje pitanja o pozadini i uzrocima ovakvog čina.

Brankica Stanojević, diplomirana psihologinja sa preko 30 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima dala je svoj stručni osvrt na ovaj događaj.

"Postoje neki opći društveni faktori s jedne strane i lični razlozi s druge strane i kada postoji negativan presjek te dvije stvari, onda se nažalost događa ovakva tragedija", naglasila je psihologinja.

U nedostatku informacija o pozadini ovog strašnog događaja, Stanojević kaže da je uzrok moguće samo pretpostaviti.

"Može se pretpostaviti da je to dijete bilo u nekom velikom ličnom problemu i da je taj problem pokušavalo riješiti na način koji mu je bio dostupan i da je moguće da nije imalo drugi model za rješavanje krizne situacije u kojoj se nalazilo", ističe Brankica Stanojević.

Sve se to tiče porodice i društva koji često šute na prve moguće znakove da dijete ima problema.

"Postoje individualni faktori, primjera emocionalna preosjetljivost i nestabilnost, osjećaj frustracije, ali ne znamo sa sigurnošću da li je dijete slalo neke znakove i signale da nešto nije u redu, pa oni nisu adekvatno prepoznati", dodaje Stanojević.

"Postoje i one situacije kada se dijete potpuno povuče, a to povlačenje je zapravo često signal da nešto nije u redu. Ne znamo da li je ukazivalo ili govorilo da postoji problem, a da su odrasli komentirali da nije ništa ozbiljno i da će to proći", ističe kao bitnu tezu Brankica Stanojević.

Kako kaže Stanojević, stvari treba gledati iz ugla djeteta.

"Svi mi odrasli moramo se staviti u poziciju djeteta, ne gledati stvari kroz svoju prizmu, već iz dječjeg ugla. Nešto što je nama trivijalno, a djetetu se čini kao sitnica, može biti veliki stres i izvor frustracije. Zato djetetu nikada ne treba govoriti – pusti to, nije to ništa, ono što se nama čini nevažnim može biti veliki problem za dijete. Ne treba nikoga unaprijed optuživati, ali moguće je da je dijete nekome reklo da ima problem, pa mu je rečeno - nije ništa strašno, a onda je posegnulo za onim što je imalo kao model za rješavanje frustracije", savjetuje Stanojević.

"Moguće je da je dijete pokazivalo neizravne znakove da nešto nije u redu, na primjer, znakove neizravnog agresivnog ponašanja, povlačenje. Općenito, nagle promjene u ponašanju također su poziv u pomoć, npr. ako je bilo prijateljski nastrojeno pa postane svadljivo, ako počne izbjegavati prijatelje, povlačiti se iz komunikacije s roditeljima, ako postane nervozno, ako dođe do promjena u apetitu, ako je neispavan. Ne znamo da li se to dogodilo, ali moguće je i da su neke stvari skupljene", kaže Brankica Stanojević i dodaje da je posebno zabrinjava to što je dijete znalo upotrijebiti pištolj.

Također, ne zna se da li su se neke stvari iz okoline nakupile u djetetu, pa je nešto bilo okidač, ali činjenica je da su djeca danas izložena modelima ponašanja koji pojačavaju nasilje.

"Gledate milion serija, domaćih i stranih, gdje je uzimanje oružja način rješavanja problema, gdje je nasilje način rješavanja situacije. Ovo nas vraća u širi kontekst da se nasilje visoko cijeni. Riječima to negiramo, ali u stvarnosti je drugačije", dodaje psihologinja.

"Mi odrasli stvaramo okruženje za djecu i onda se ne možemo čuditi što su nam djeca agresivna. Za njih smo stvorili sistem vrijednosti i obrazaca ponašanja koji prolaze. Od pojedinaca do institucija stvaramo društvenu klimu, a djecu samo ubacimo u nju i oni odatle pokupe obrasce ponašanja, a posljedica, nažalost, može biti i ovakva."

Tu leži problem sistemske podrške u zemljama regiona jer, kako se čini, nema dovoljno psihologa i psihijatara koji se blisko bave adolescentima za sve kojima je pomoć potrebna, prenosi jutarnji.

"Ta mreža podrške nije ni blizu dovoljna, mi koji se bavimo tim poslom znamo kolika je gužva kod nas. To razdoblje osnovne škole i adolescencije je zakonom obuhvaćeno, ali malo je onih koji su direktno zaposleni, stručnjaci u školama su preopterećeni poslom i često rade administrativne poslove. Moralo bi biti puno više stručnjaka na raspolaganju. Podaci govore da kada bi se sada pojavili svi oni kojima je potrebna psihološka pomoć, zadnji bi došao na red u tri godine, zaključuje Brankica Stanojević.

Podsjetimo, u jutarnjim satima srijede dogodila se jedna od najvećih tragedija u historiji beogradskih škola. Maloljetnik, 14-godišnji učenik Kosta K., izvršio je krvavi napad na školu Vladislava Ribnikara u Beogradu, koju je i sam pohađao, a u nezapamćenom masakru poginulo je, prema posljednjim informacijama, čak devet osoba.

Ubijen je zaštitar škole, kao i osmero učenika, a još je više osoba, među kojima je i nastavnica historije, povrijeđeno.

Više o masakru u beogradskoj školi čitajte na linku OVDJE.