Pariz, iz (ne)fudbalskog ugla

Piše: Mirza Softić za portal novinar.com.ba

Nakon (ne)očekivanog (ne)uspjeha, uz odličnu igru i nepošteno suđenje, tužan sam otišao u mjesto gdje su me smjestili moji prijatelji iz Bugojna. To je predgrađe Pariza naziva «Place de General De Gaul», a dotle vozi metro broj 9, jedna od četrnaest linija koje se prepliću kroz Pariz. Posljednja stanica, naziva Mairie de Montreuil, okružena je sumnjivim četvrtima prepunih emigranata. Kada u pola 2 poslije ponoći izađete iz metroa, a dočeka vas nekoliko ubilačkih pogleda, definitivno se ne osjećate lijepo.

Ipak, prošao sam bezbijedno, valjda zbog mog tipičnog balkanskog izgleda, i urođenog smisla za «izbjeći frku, a ne ostati kukavica», koje su mi još tokom gimnazijskih dana usadili sugrađani iz sarajevskog naselja Gorica, o kojim je Emir Kusturica svojedobno pravio filmove. Tih dana mi je nekoliko njih dnevno prilazilo i tražilo novac «da bi me zaštitili», ali ipak nikad nisam poklekao, jer sam znao da, ako jednom dam, davaću do kraja školovanja.

Pa ipak, Pariz mi je sinoć izgledao opasnije i od toga, posebno prilikom susreta sa beskućnicima spremnim na svašta. Sve je počelo kada sam se iskrcao iz Eurolinesovog jeftinog noćnog autobusa, u pet ujutro, na stanici Gallieni. Čekao sam da neko otvori kafić, kako bih s prvom kafom došao sebi, a onda se zaputio u hotel gdje je bio smješten Fudbalski savez, po pressicu. Tu me dočekao fini gospodin Adi, koji mi je dao tu toliko željenu ulaznicu za najbolju parišku tribinu, zajedno sa drugim kolegama iz raznih bh. medija.

U autobusu mi se pridružio i jedan bh. navijač iz Holandije, koji je na moja pitanja «šta radi», «čime se bavi» i «otkud u Amsterdamu», odgovarao, «radim sve», «snalazim se», «znaš kako je», itd. Čovjek je nakon nekoliko godina dobio papire, uz desetine pokušaja da svoj status sredi prije toga. Ipak, na kraju je uspio, sad se dočepao socijalne pomoći i, kako kaže, «preživljava, tu i tamo».

Uskoro sam već bio na stadionu, veleljepnom izdanju sa 80.000 sjedećih mjesta, koje na momente izgleda kao dvorana. Tek nekolicina ljudi koji zapale cigaru me podsjete da je to ipak otvoreni prostor, ali sve toliko lijepo izgleda, da vam je žao i papirić baciti negdje drugo do u kantu za smeće. Fudbalska čarolija je započela Džekinim fenomenalnim golom, a završila kad je škotski sudija dosudio penal za Francuze. Neću ulaziti u detalje da li je dosuđeni jedanaesterac pravedan ili ne, nego ću samo prenijeti jednu izjavu Laurena Blanca, selektora Francuske. Na moje pitanje «osjeća li stid zbog činjenice da Francuska već dvaput zaredom prolazi na velika takmičenja zahvaljujući sudijama», odgovorio mi je kako su «i sudije ljudi, pa smiju pogriješiti». Nekako se konstantno dešava da suci pogriješe na štetu malih, a na korist velikih, ali to je već druga priča, koju ćemo pokušati zaboraviti do baraža, kada imamo još jednu šansu.

Nakon prespavane noći, odlučih se išetati iz smještaja mojih ljubaznih domaćina, nešto ranije nego što zaista moram, te naletjeh na restoran «Bila jednom jedna Jugoslavija». Naravno, po defaultu, u takva mjesta odmah ulazim i bez pogovora, ostajem dugo. Naručih buffet predjela i deserta, i osjetih još jednom čari francuske kuhinje, ovaj put pomiješane sa balkanskim šmekom.

Restoran postoji petnaest godina, a mama i kćerka koje ga danas vode, vlasnice su u zadnje četiri. Uz muziku Vlade Georgijeva i duhovite doskočice vlasnica restorana, nastaje ovaj tekst, uz odabir fotografija koje ću podijeliti s vama. Do mene sjedi Novica iz Brčkog koji napada svoje prijatelje, putem telefona, koji su juče gledali Srbiju, a ne BiH. Kaže da «imamo mi svoju državu», a ovi odgovaraju kako samo balije navijaju za Bosnu, a zatim pitaju Novicu s kim je bio na utakmici, na šta on kaže «s Dragom, Milanom, Suadom, Pašom, Miroslavom, Markom…» Neka navija ko za koga hoće, ali Novica mi je vratio vjeru u ljude.

Tužan zbog jučerašnjeg dana, na jednom od rijetkih jugoslovenskih ostataka prošlosti, proživljavam najljepše pariške trenutke, uz pomisao da vjerovatno nikad više nećemo imati priliku pobijediti Francusku. Uz sve to, dijelim tugu sa domaćinima jer ni Srbija ne ide dalje.

Do neke druge utakmice, do nekog baraža, do neke nove nepravde, pozdravlja vas vaš reporter iz Pariza, a sada ode na Šanzelize, piti kafu od 7€. Revoir!