Zrinka Bralo: Feminizam nije prljava riječ!

Radiosarajevo.ba
Zrinka Bralo: Feminizam nije prljava riječ!

Iz Londona: Zrinka Bralo za RadioSarajevo

Feminizam nije prljava riječ!

Ja sam žena, al’ sam u rečenici na našem jeziku, vrlo često i čovjek. Na engleskom nisam. Na engleskom sam u rečenici ljudsko biće, a pošto to nekako rogobatno zvuči onda većinu vremena u engleskoj rečenici provedem kao žena. I to uglavnom samo po sebi i nije problem. Međutim, kad nije samo po sebi, tj. kad je po čovjeku, ili po muškarcima, onda je to uglavnom problem. I to ne samo u rečenici.

Prošle sedmice se javnost u Velikoj Britaniji prilično iznenadila zvaničnim statistikama: 40% žena u bankarstvu i finansijskoj industriji ima manju platu od muškaraca koji rade isti posao, a 80% žena dobija manje nagradne bonuse od muškaraca za iste rezultate.

Malo ko se može više iznenaditi lopovlucima finansijskog sektora, al’ sva su se normalna ljudska bića našla u čudu kako je tako bezobrazna diskriminacija uopšte zakonom dozvoljena u 21. vijeku?

Zadnjih desetak godina feminizam je postao prljava riječ čak i među ženama. Na trenutak je izgledalo da su se žene izborile za jednakost i nema više razloga za borbu. Ja sam lično promašila taj trenutak, al’ recimo da se i desio, mora da je bio veoma kratak, i većina se žena nakon tog bljeska vratila na svoje uobičajene neravnopravnosti i obespravljenosti. S tim što sada više nije cool biti feminista, pa su žene izgubile političku platformu za ostvarenje ljudsko-ženskih prava.

Ono što je najveća prevara u cijeloj priči je da je ženama dozvoljen pristup nekim tradicionalno muškim zanimanjima. Tako da sad postoji žena ‘ratnik’ iliti vojnik, i žene ravnopravno uzaludno ginu u Afganistanu i Iraku, a za nekih 100 godina možda će biti i žena general.

No samo što su žene otišle u rat, ukazala se politička partija ProLife Alliance čiji se sav politički program zasniva na zabrani abortusa. A jedini način da se zabrani abortus je da se ženi oduzme kontrola nad tijelom. Ono što je zastrašujuće nije da ima takvih ljudi koji bi ponovo žene vezali za radijatore dok se protiv svoje volje ne porode, pa bi onda vjerovatno oduzeli tu djecu kao što je u Irskoj radila crkva. Ono što je problematično je da ova partija skupila dovoljno članova da učestvuje na državnim izborima. Srećom, ovakvi neće nikad dobiti vlast u Briatniji, ali je vrlo ilustrativno koliko ljudi još uvijek misli da je tijelo žene, i to šta ista odlučujue da radi s njim, nešto o čemu odlučuje politika a ne ta ista žena. Isto je tako zastrašujuća suprotna varijanta kao u Kini, gdje su žene primorane na abortus, jer im država dozvoljava da imaju samo jedno dijete.

Pokušavam da zamislim šta bi bio ekvivalent takvog napada na fizicki integritet muškog dijela planete, al’ ne mogu da smislim ništa što je toliko obespravljujuće i opresivno kao što je pokušaj da se otme kontrola nad sadržajem nečijih unutrašnjih organa.

Sličan se odnos vlasništva ili moći nad ženama ispoljava kroz fizičko nasilje. U Velikoj Britaniji se odnedavno svaki junak koji premlati svoju ženu tereti isto kao da je premlatio nepoznatu ženu, jer su isprepadane pretučene žene odbijale da podnesu optužnicu protiv svojih muževa, pa ih sada država proganja jer je tuča bilo koga kriminal, pa bila ona tvoja žena ili ne.

Iako je fizičko nasilje zabranjeno zakonom, ekonomsko i kulturološko još uvijek cvjeta. Od toga kako i šta žene smiju ili moraju oblačiti na radnom mjestu, školama ili bogomoljama, do toga za koga će se udati i šta se od njih očekuje u tom braku i kako se tretiraju ako zastrane sa tog propisanog puta poslušne pokretne imovine.

Žene koji uspijevaju, dostižu i dobacuju su još uvijek čudo. A zli jezici jedva dočekaju da ih okarakterišu kao lezbejke, usjedjelice ili kao muškarce u slučaju Caster Semenya. U svakom slučaju mora da nešto nije u redu s njima, jer da imaju izbora, zaboga sve bi one najviše voljele da sjede kući i heklaju.

Većina uspješnih žena se odmah brani izjavom da nisu feministkinje i da ne mrze muškarce, kao da je feminizam neka bolest koja se manifestuje fizičkim napadima na muškarce do istrebljenja, a ne legitimna potreba za osnovnim ljudskim pravima i dostojanstvom.

Žene nikad neće ostvariti svoja ljudsko-ženska prava bez pomoći i saučesništva muškaraca, a posebno ne oduzimanjem njihovih muško-ljudskih prva. Prava i slobode su zajedničko-ljudska posla. A i žene su ljudi – pa dogovorićemo se.

radiosarajevo.ba

Vezano:
Najstresnije zanimanje: majka/domaćica
Slučaj Caster Semenya pred UN-om

Ostali članci iste autorice:
Gaydar, apsolutno romantično
Burka je, kao i štikla, prevozno sredstvo (šatro)
Danas Evropa glasa


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak