Tako je govorio Hujka: "Ovdje neće biti Herceg Bosne, makar se sam borio protiv nje"

Danas se navršava 29. godišnjica pogibije Midhada Hujdura Hujke, komandanta odbrane Mostara, čovjeka koji je herojski položio svoj život za slobodu napadnute nam domovine.

Mostarci sa s pijetetom, s ogromnim poštovanjem, govore o životu i djelu komandanta Hujke. Svjedoči o tome i jedno pismo nastalo prije 28. godina.

Napisao ga je Edin Batlak, čovjek koja je puna 253 dana proveo u logoru Heliodromu i otamo bio oslobođen tek nakon što je potpisan Washingtonski sporazum. Pismo je nastalo u martu 1994. godine, po Batlakovom konačnom izlasku na slobodu, i objavljeno je na Ratnom studiju Mostar.

Objavljujemo ga povodom 29. godišnjice pogibije Hujke:

"Dragi moj Mitko,

Danas sam po prvi put u prilici da objavim svoje sjećanje na tebe. Nakon 11 mjeseci provedenih u neprijateljskim kazamatima došao sam među svoje saborce i svoj narod, ali, nažalost, najvećeg sina mog naroda u svečanom špaliru za doček nije bilo.

Znao sam da te neću vidjeti, ali nekako se nisam s tim mirio.

Tvoju smrt sam teško prihvatio jer smo bili istinski prijatelji, a kad neko drag odlazi s tim se čovjek ne želi pomiriti. Svoj život si podario svojoj državi i svom narodu, položio si ga za našu slobodu.

Pišući ove redove ne mogu, a da se ne sjetim dana kada si donio prvu pušku na našu Luku, i time na skoro 10 mjeseci prije zvaničnog početka rata začeo stvaranje pokreta otpora što će prerasti u silnu snagu koja se danas zove Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Odbio si otići na rad u Libiju i zarađivati petro dolare. Tada si rekao: "Ja sam potreban svom narodu i mi moramo obezbijediti slobodu, za Libiju će biti vremena."

Dragi ZLATNI LJILJANE, danas je sloboda na vidiku, a ti Libiju nećeš nikada vidjeti jer si svoj život ugradio u temelj naše bolje sutrašnjice.

Za ovo ratno vrijeme nisam upoznao čovjeka sa prefinjenijim osjećajem da predvidi događaj, da pravovremeno registruje opasnost i da joj se tako hrabro suprotstavi.

Nikad neću zaboraviti tvoje riječi izgovorene nekoliko dana prije neprijateljskog napada : "Ovdje neće biti Herceg Bosne, makar se sam borio protiv nje. Moja djeca neće ovim Mostarom hodati pognute glave i uvijek će biti MUSLIMANI". Znam dobro koliko su te neprijatelji poštovali i bojali te se.

Položio si život na Sjevernom logoru predvodeći svoje hrabre lavove Popaja, Švabu, Esu i ostale naše šehide i žive junake. Mnogi živi junaci danas kažu: „Da nam ne poginu Hujka bili bismo u Grudama“.

Dragi Mitko, bio sam i uvijek ću biti ponosan što sam bio i ostao tvoj vojnik, što si moj Komandant. Dragi prijatelju, za sve učinjeno za ovaj napaćeni narod i mladu državu neizmjerna ti hvala. Neka ti je lahka naša bosanska zemlja i neka je tebi i svim šehidima vječni rahmet.

Uvijek tvoj prijatelj Edo
Mostar, kraj marta 1994. godine"

Neka je slava i hvala, i vječni rahmet, komadanu Hujduru Hujki i svim njegovim saborcima koji položiše svoje živote za našu slobodu.