Tako je 1992. godine govorio Ratko Mladić: Strateški ciljevi RS-a znače genocid

General Ratko Mladić, tek postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Srpske Republike Bosne i Herecgovine, na 16. skupštini bosanskih Srba održanoj 12. maja 1992. godine, upozorio je da “šest strateških ciljeva koje trebaju provesti u stvaranju Republike Srpske znače – genocid”, prenosi INS.

“Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je … to neće … ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid", kazao je tada Ratko Mladić.

U sudnici Međunarodnog kaznenog sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, 25 godina, šest mjeseci i 10 dana kasnije, predsjedavajući sudskog vijeća Alphons Orie izrekao je generalu Mladiću presudu u kojoj je između ostalog naveo:

“Vijeće je utvrdilo da Ratko Mladić nije kriv po tački 1. - genocid u šest bh. općina, ali da je kriv kao učesnik raznih zločinačkih poduhvata. Kriv je za tačku 2. genocid, tačku 3. progon i zločin protiv čovječnosti, tačku 4. istrebljenje, zločin protiv čovječnosti, tačku 5. ubistvo, zločin protiv čovječnosti, tačku 6. ubistvo, kršenje zakon i običaja ratovanja, tačku 7. deportacija, zločin protiv čovječnosti, tačku 8. nehumano i prisilno premještanje, tačku 9. terorisanje i kršenje zakona i običaja ratovanja, tačku 10. protupravni napadi na civile, tačku 11. uzimanje talaca, kršenje zakona i običaja ratovanja. Pretresno vijeće osuđuje vas, Ratko Mladiću, na doživotnu kaznu zatvora."

Prvostepena presuda generalu Mladiću je sudska istina. Naravno, da postoji i ona druga, objektivna istina. Istina u kojoj znamo da su Mladićeve snage, još prvih mjeseci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, izvršile genocid nad Bošnjacima u Prijedoru, Foči, Vlasenici, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, ali i Višegradu, Bratuncu, Zvorniku, Nevesinju, Brčkom...

U toj objektivnoj istini, danas je predsjedavajući sudskog vijeća Orie naveo užasne slučajeve tjeranja muškaraca u logorima da vrše homoseksualne radnje, slučajeve logoraša iz Sanskog Mosta da jedu so u vrelom ljetnom danu, silovanja djevojčica...

Zadatak je istraživačima, preživjelim žrtvama i porodicama žrtava, da još zadugo stražare nad objektivnom istinom. Preteško je bilo čuti da sudsko vijeće nije dešifrovalo postojanje genocidne namjere u slučaju Prijedora, zato jer nije ubijeno dovoljno članova grupe.

Tokom obrazlaganja presude čuli smo važan detalj „da su Mladićeve snage dobijale značajnu pomoć Vojske Jugoslavije“, a odmah nakon toga i to „da su ubice srebreničkih Bošnjaka u Trnovu, jula 1995. bili pod kontrolom MUP-a Republike Srpske, što inicira na sumnju da se svjesno abolira uloga Službe državne bezbjednosti Srbije (suđenje Jovici Stanišiću, šefu srbijasnske Službe državne bezbjednosti je obnovljeno pred Tribunalom u Haagu) jer se ovim željelo kazati da su Škorpioni, egzekutori Bošnjaka u Godinjskim Barama kod Trnova, iako je u više navrata dokazivano da su u Bosnu došli kao jedinica MUP-a Srbije, ustvari bili pod komandom MUP Republike Srpske.

Sto hiljada ubijenih Bošnjaka ne može se vratiti, još toliko nerođenih je ubijeno. Zahvaljujući Tribunalu u Haagu bar znamo šta se dogodilo. Milioni dokumenata postoje o tome u njegovim arhivama.

U ovoj, a i u nekoliko ranijih presuda, utvrđeno je izvan svake razumne sumnje,da je u slučaju Srebrenice postojala genocidna namjera.