Roditelji djece s poteškoćama u razvoju ispred KS: Ovako dalje je nemoguće

Ispred zgrade u kojoj su smještene institucije Kantona Sarajevo danas su se okupili roditelji djece s poteškoćama u razvoju kako bi još jednom ukazali na sve nevolje i probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu i koje im život čine praktično nemogućim.

Roditelji će danas predati pismo međunarodnoj zajednici i pozvat će ih da povuku neke mjere, kako bi se ostvarila osnovna ljudska prava djece s poteškoćama u razvoju.

"Mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom danas smo se okupili ovdje da još jednom ukažemo na kršenje svih međunarodnih konvencija, ljudskih prava, elementarnih obaveza države naspram naših sugrađana, u ovom slučaju to je Kanton Sarajevo, jer su oni zaduženi za obrazovanje, zdravstvo i druge segmente koji su nama jako bitni. Već smo puno u prethodnim godinama puno razgovarali, pregovarali i dogovarali... Vlade dolaze, odlaze i prolaze, a naša djeca i najmiliji ostaju na istom mjestu. Danas ćemo uputiti i pismo Međunarodnim institucijama. Pozvat ćemo ih da se počnu miješati u svoj posao, ili da nam pruže azil u svojim zemljama, jer ovdje je nemoguće živjeti", kaže na početku razgovora za Radiosarajevo.ba majka djeteta s poteškoćama u razvoju, Aida Hrnjić.

Ističe kako su im uskraćene najosnovnije ljudske potrebe.

"Nepostojanje nikakvih adekvatnih odgovora u obrazovanju, ako hoćete inkluziji. Nema asistenata, a ako dijete nije za inkluziju, onda je u specijaliziranoj instituciji, gdje su uslovi ispod dostojanstva bilo kojeg čovjeka. Mislim da čak i azil za pse izgleda bolje. Moje dijete je išlo pet godina u ranu intervenciju, u vrtić, u nevladinu organizaciju. Ljudi nisu bili u stanju nikada osigurati jedan obrok. Mislim kakav je to vrtić, ja mislim da to ima negdje još u Africi. Da nema obroka, a da ne pričam o toaletu i nekim higijenskim potrepštinama. Mi roditelji to godinama sami finansiramo. Ako govorimo o materijalu, ortopedskim pomagalama... Koliko se samo kod nas politiziraju stvari koje nemaju nikakve veze s politikom.

Najbolje govori činjenica da RVI imaju neke sasvim druge beneficije, a svi drugi, uključujući i djecu sasvim drugačije. Baš mi je jedna mama rekla da kateter RVI dobijaju najbolji koji ima na tržištu, silikonski, cijena po jednom je 7 KM, a svi ostali dobiju plastični koji je 0.70 KM, uključujući i malu djecu. Njima su potrebe iste, nije baš da bi se tu politika smjela miješati. A da ne govorimo da je naša država potpisnica Europske konvencije, gdje se obavezala da će izjednačiti prava svih osoba sa invaliditetom, bez obzira na vrstu nastanka invaliditeta. To je mala sitnica, jer problema ima okean", kaže Hrnjić.

"Ono što je činjenica je da svako dijete, zavisno od poteškoće, ima svoje potrebe. Za određenu grupaciju djece inkluzija je sasvim OK i ona treba da bude. Međutim moraju postojati neki resursi, didaktička pomagala... Nažalost ima i djece koja ne mogu ići na redovnu nastavu. Kod nas većina škola nema ni onaj fizički pristup, toalet, osnovne stvari, pa do toga da je toj djeci potrebna neka posebna njega i briga. Zato se u svijetu otvaraju ti dnevni centri, gdje je pružena ta posebna briga djeci, a roditelj naravno mora da zaradi hljeb tom djetetu. Čitav svijet ide u tom pravcu, da se pomogne porodici, a kod nas je to suprotno. Sve tendecije idu ka tome da to bude specijalna institucija, za koju će biti opet odgovorna porodica, tako da se snalazi šta sve treba djeci u toj instituciji", ističe Hrnjić.